Više od 19.000 posjetitelja sinoć je dupkom ispunilo zagrebačku Arenu, a Đorđe Balašević dokazao je kako je i tako ogroman koncertni prostor u Zagrebu poput Arene, za njegov koncert ‘Srebra decembra’, te njegovu povezanost s publikom ovih naših prostora, premalen.
Tri i pol sata „onog našeg“, kako je Balašević prije koncerta nazvao tu večer, bili su sati emocija, ljubavi, smijeha i suza koje je Panonski mornar po tko zna koji put izazvao kod zagrebačke publike. I sigurno će brojnima ostati zapamćeni kao trajna uspomena, kako je Balašević na početku koncerta i poželio.
Iako najavljen za 20:00, koncert je, očekivano s obzirom na more ljudi koje se u to vrijeme još uvijek slijevalo prema Areni, počeo nešto iza 20:30 sati. Izlaskom Panonskog mornara na pozornicu, uz pratnju nemalobrojne glazbene mornarice, dvoranom se prolomilo oduševljenje kakvim se i pozdravlja stari i voljeni znanac.
Nakon kratkog humorističnog tamburaškog intra kojim je Balašević uplovio u večer sa svojom mornaricom, u prvoj pjesmi „Lepa Protina kći“, pridružio im se i mješoviti zbor od oko 19.000 ljudi. Arena se već tada pretvorila u zajednički „tulum“ starih prijatelja, a atmosferu su ispunile gotovo opipljive emocije. “Lepa Protina kći” bila je svima dobro znana.
Orkestar na pozornici pratio je Balaševićev „tok“, bez ijedne mane. Gitare, klavir, violina, bubnjevi s jedne strane… tamburaši i harmonika s druge, bili su savršena pratnja Panonskom mornaru, bilo da je pjevao o ljubavi, tuzi, lijepim uspomenama, ili čežnji. „Profesor Duje“ na klaviru s Balaševićem surađuje još od davnih dana Ranog mraza, gitarist Ivan Zoranović, sinoć je (kao što postaje gotovo tradicija) i otpjevao poneke dionice – što mu nitko nije zamjerio, Nikša Bratoš brilijirao je na drugoj gitari te posebno gitarskim solom u, za njega kao stvorenoj, „Boža zvani pub“, dok je Ondrej Maglovski svojim solom na harmonici svemu davao posebnu „lirsku“ notu, a publiku je posebno oduševio solom u pjesmi „Čivutski vrt“.
„Marina“, „Provincijalka“ i drugi ženski likovi o kojima nam je Đole bezbroj puta pjevao, ove večeri opet dobivaju neku novu težinu, uz pratnju tisuću grla. A publika nije pjevala samo refrene, pjevala je cijele pjesme. I bilo je tu nekih novih klinaca koji su se rodili u ovim „novim“ poslijeratnim vremenima, generacija koje su svoje prve ljubavi proživljavale uz Balaševića, ali bilo je tu i njegovih vršnjaka koji su dokazali da je ljubav prema njegovim pjesmama bezvremenska, a prijateljstvo sa starim panonskim mornarom vječno. Đole je dokazao da je idealan „ministar integracija“ na ovim prostorima. „E da sam ja učio, bio bih danas savetnik nekog premijera…bio bi ministar možda za neke…integracije“, rekao je Đole u jednoj od svojih brojnih govorancija te večeri. Šarolika publika govorila je da on, za brojne, to i jest.
„Olivera“, čiji je refren uz pratnju tamburica publika otpjevala sa žarom kao da je riječ o najvećoj ljubavi svakog od njih, dodatne emocije izazvala je solom Bunforda Gabora na saksofonu, a završila je morem pljeska i uzvika. Činilo se da je tog trena zagrebačka Arena aplaudirala samoj ljubavi.
Svaku pjesmu publiku je dočekivala s novom salvom oduševljenja, a one su se redale jedna za drugom, izazivajući suze, radost i slike pred očima. Slušajući „Ćaletovu pjesmu“ hodali smo po rosi s Ciganima, brilijante za kravatu birajući, s „Trećom smenom“ smo ispijali tu još jednu i vraćali tuđi dug, a s “Božom zvanim Pub”, uz country podlogu i britka gitarska sola, veselili se njegovoj sreći u kartama. Jedno je sigurno, svatko od nas dobio je barem jednu (a stari znalci i poklonici zasigurno i njih puno više) pjesmu koja je za njega predstavljala nešto posebno.
„Shvatite je kao ljubavnu pesmu, ne kao parolu“…tako je Đole najavio „Ne lomite mi bagrenje“, a prostor se Arene nabio emocijama. Balaševićev „mješoviti zbor“ od 19.000 ljudi otpjevao je svaku riječ, osjetio svaku emociju, stao je s Đoletom na stranu ljubavi.
Da ne bi samo suze preplavile dvoranu, savršen majstor balansa poklonio nam je jednu poznatu, staru prijateljicu brzog ritma na dar. „Djevojka sa čardaš nogama“ podigla je sve na noge, publika je pljeskom pratila svaki takt, dvoranu je preplavilo veselje, a Panonski mornar se pokazao starim, iskusnim kapetanom atmosfere.
I kada sam pomislila da sa suzama završilo, barem do one oproštajne, Arenom se prolomio „D-mol.“ Činilo se da su u tom trenutku u Areni isplakane sve suze koje su preostale.
I kako je Đole rekao u tradicionalno najgromoglasnijoj „Ringišpil“: „ Deco, čujem da izvikujete nazive neke stare pesme, ali ne možemo sve…“, tako i ja zaključujem da bih mogla opisati još puno slika iz Arene i pokušati dočarati ono što je puna dvorana sinoć osjećala. Jer čini se da nitko ne zna okrenuti taj ringišpil kao što to Balašević radi. I koliko god nam se puta vraćao, od davnih vremena kada je pjevao u „Kutiji šibica“ pa sve do danas, čini se da će se uvijek tražiti ulaznica više.
Binom se i ovaj put razasulo mnoštvo plišanih zečeva, Đole je i ovaj put bio jedinstven, publika je i ovaj put pokazala da je njegov vjeran pratitelj. Emocije na licima prisutnih, nakon završetka koncerta oko 00:30 u zagrebačkoj Areni, jasno su govorile da sve to nije „samo fol.“
Ono naše, o čemu je Đole govorio u najavi koncerta, makar na jednu večer u našem gradu oživjelo je ljubav. Kako je rekao sinoć:„Može to izgledati koliko god hoćete patetično, ali ljubav će spasiti svet, ja vam kažem…“. Ja kažem da hoće, barem na to jedno veče kada nam Panonski mornar doplovi u grad.