Nikada nisam voljela tribute bendove. Glazba je za mene puno više od pukog pjevanja nečijih stihova te sviranja naučenih akorda. Ono što se na koncertima događa posebna je vrsta alkemije koja nastaje iz susreta energija – energije izvođača i energije publike. A energija se ne može imitirati.
Stoga, bez obzira na brojne najave i dobre kritike „najboljeg The Doors tribute benda“, u Tvornicu sam se uputila ne očekujući uskrsnuće Jima Morrisona. Ono što jesam očekivala, samo je podsjećanje na važan dio glazbene povijesti, na davnu 1967. godinu i objavljivanje prvog albuma Doorsa, istoimenog naziva, koji je Rolling Stone 2012. godine uvrstio među 500 najboljih albuma svih vremena.
Kada je riječ o Doorsima, otkud početi? Čega se prvo sjećam? Kada zatvorim oči, pojavi se komadić osobne povijesti i jedna audio kazeta koju sam u ranoj tinejdžerskoj dobi dobila na poklon, a na njoj se nalazila snimljena „Light my fire“. Potpuno fascinirana zvukom i glasom Jima Morrisona koji me opčinjavao, iako nisam u potpunosti razumjela o čemu taj hipnotični glas pjeva, već drugi dan sam, kao školski DJ, cijeli „veliki odmor“ poklonila ovoj pjesmi. Tu je naša priča započela.
Nekoliko godina kasnije, na „Ljetnoj pozornici“ (underground mjestu mojeg malog rokerskog rodnog grada gdje sam provodila svoje tinejdžerske dane), svake večeri glas Jima Morissona pozivao nas je na revolt i kaos kao put prema slobodi. Sve o čemu je glazba Doorsa govorila, u tom razdoblju života, za nas je bila „jedina istina“. „The most loving parents and relatives commit murder with smiles on their faces. They force us to destroy the person we really are: a subtle kind of murder.“ Bila je to izjava koju smo nerijetko koristili u tinejdžerskim svađama s roditeljima, boreći se za svoj „identitet“.
U petak navečer, ulaskom u veliki pogon Tvornice,iznenadila sam se prepunom dvoranom, posebno s obzirom na poprilično visoku cijenu ulaznice za jedan tribute bend. Oko 21:15 na pozornicu su izašli svi članovi benda, osim pjevača Mikea Griffioena. The Doors Alive u svojim izvedbama koriste originalne instrumente koje su koristili članovi Doorsa te sam, moram priznati, pomalo s nestrpljenjem isčekivala čuti taj zvuk uživo. Nekoliko trenutaka kasnije, na pozornicu izlazi i „sam Jim“, kako su brojni glasovi iz publike govorili. Za mene, energija mladog pjevača bila je jasna imitacija stvarne Morissonove energije, ali njegov fizički izgled nevjerojatno je podsjećao na Jima.
Nastupi originalnih Doorsa opisivani su kaosvojevrsne dionizijske gozbe, proslave slobodne ljubavi, a na kojima su društvena pravila bila u potpunosti poništena. U današnjem vremenu i na ovim prostorima – teško zamisliva magija.
No, The Doors Alive dali su sve od sebe, a publika im je, kako je vrijeme odmicalo, sve više „popuštala“ da ih povedu na putovanje u 60-e, u prostore legendarnog „Whiskey a Go Go“ kluba na Sunset Boulevardu. Iako na originalnim instrumentima, članovi benda nisu uspjeli do kraja stvoriti, poznavateljima Doorsa tako dobro poznato zvukovlje. S druge strane, u pojedinim je trenucima sličnost Mikeova baritona s onim Jima Morrisona bila frapantna. Poznate dionice svima znanih „Spanish Caravan“, „When theMusic’s Over“, „Riders on the Storm“, mladi Griffioen otpjevao je s gotovo neprimjetnom razlikom u odnosu na Jimov glas. No, napor koji je ulagao da bi odglumio Jimovu opijenost i karizmu, bio je jasno vidljiv. Ipak, nevjerojatna fizička sličnost s „Kraljem guštera“ gotovo da me je zavarala u pojedinim trenucima kada sam otvorila oči. Atmosfera u Tvornici bila je sve bolja, pjesme su pozdravljanje sve snažnijim pljeskom i oduševljenjem prisutnih. Uvučeni u vjernu imitaciju Doorsa, nakon otprilike 90 minuta pubika je pozvala bend na bis, kao da ne žele buđenje iz te večeri oživljenih 60-ih. The Doors Alive od publike su se oprostili, kao što se od posvećenog tribute benda i očekivalo, sa simboličnom „The End“. Potom, na trenutak oživljena povijest, u trenu je nestala.
Na kraju, usprkos , ponekad upečatljivoj glasovnoj sličnosti mladog Griffioena s Morrisonom, The Doors Alive za mene su još samo jedan tribute bend koji nastoji dočarati ono što su Doorsi živjeli. Nažalost, oni parametri, koji su potrebni za stvaranje nekadašnje alkemije, nisu i nikada neće biti prisutni.
Ipak, zahvalna sam organizatorima što su našem gradu priuštili glazbeni doživljaj koji odaje počast dobrim vremenima i rock velikanima. Bilo mi je drago vidjeti brojne mlade zagrebačke „klince“ koji su te večeri ispunili veći dio zagrebačke Tvornice. Nadam se da će ih preostali tragovi Jimove poezije potaknuti da se usude boriti za neke drugačije, stvarnom slobodom prožete snove. Uostalom, to je uvijek i bila Jimova želja: „If my poetry aims to achieve anything, it’s to deliver people from the limited ways in which they see and feel.“
Što se tiče mene i moje ljubavi prema glazbi Doorsa, Jimov glas će se zasigurno još mnogo puta čuti iz mojih zvučnika…jer „True artist does not die, he just stops giving live concerts.“
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
