Vatreni poljubac je nakon tri desetljeća zasvirao u Zagrebu. Predvođeni legendarnim doktorom za rock and roll dva su sata nudili krv, znoj i buku.
Ako rock and roll ima ljubavnika, to ne može biti nitko doli Milić Vukašinović. Tolikih ljubavnih poruka, otvorenog upucavanja i nedvosmislenih komplimenata odaslanih u posljednjih četrdeset godina, koliko je trajalo Mićino udvaranje rocku, ne bi se posramio ni Shakespeareov Romeo, niti Šeherezadih Onur. Tri desetljeća trebalo mu je da svoju ljubavnu priču opet ispriča u Zagrebu, u klubu Željezničar, gdje se gužvalo oko 800 ljudi. No, da netko ne bi živio u iluziji da ovdje prebiva toliko obožavatelja Vatrenog poljupca, treba biti pošten pa reći da je nakon nastupa Brkova dvoranu napustila trećina publike, ako ne i više. Organizatori su dobro procijenili da pomalo opskurni i uglavnom zaboravljeni Milić neće ispuniti klub, pa je izbor Brkova kao co-headlinera, koji se svojim parodijskim izričajem prirodno naslanjaju na zvuk Poljupca, bio logičan potez.
Pred Željezničarom se okupilo birano društvo pankera, bajkera, metalaca i ostalih rokera svih podvrsta. Šezdesetogodišnji se Vukašinović bez problema uklopio u scenu, dijelio autograme, pozirao, smješkajući se ispod sunčanih naočala. S kaubojskim šeširom, crnih hlačama “na zvono”, uskom majicom i debelim srebrnim remenom, ostarjeli Milić i dalje je pojava s koje ne možete skinuti oči; šutljivi kuler čije izmučeno lice jasno ocrtava da mu život nije bio lak. Predrasude da će koncert biti promašaj i blijeda slika prošlih vremena uzgojio sam gledajući njegovo iščašeno kreveljenje za bubnjevima tijekom povratničke turneje Bijelog dugmeta, a mediji su ga u zadnje vrijeme spominjali uglavnom zbog indicenata u srpskom Big Brotheru i kad ga je žena izbacila iz kuće, a lani je pao i u alkoholnu komu i jedva se izvukao. No te su misli trajale do ponoć i dvadeset, a onda je Vatreni poljubac počeo s “Nek se zna”…
Zagonetna pojava Milića Vukašinovića bila je idealna podloga za nastanak mita o ispaljenom rokeru iz Sarajeva. O njemu i Vatrenom poljupcu kružilo je premalo provjerenih informacija i zato su, barem u malom gradu gdje je gorepotpisani krajem osamdesetih sasvim slučajno došao do njegovih “Velikih hitova”, stvoreni svi uvjeti da priče o Miliću vrlo brzo prerastu u popularne legende. Prva od njih kaže da je Vukašinović naučio Gorana Bregovića prve akorde na gitari. Svjetski poznati egotriper nikad to nije potvrdio, no ono što je provjereno jest da su prije točno četrdeset godina njih dvojica, zajedno s kasnijim Dugmetovim basistom Zoranom Redžićem osnovali trio Mića, Goran i Zoran. Nakon toga Milić udara bubnjeve na nekoliko singlova Indexa, a Dugmetu se priključuje na “Eto! Baš hoću!”, kad je Ipe Ivandić otišao na odsluženje vojnog roka. Godine 1977. uzima gitaru u ruke i osnova Vatreni poljubac.
“Nek se zna” je u Željezničaru odagnala svaku sumnju. Izbjegavajući reflektore na sredini pozornice, Mića je iz polumraka pržio kao da je i dalje hormonima nafuren dvadesetogodišnji buntovnik. Ne skidajući naočale s očiju i bez imalo komunikacije s publikom, lider novog Vatrenog poljupca nudio je ono što je cijeloga života jedino imao – neobuzdane, prljave i izravne rock riffove. S nešto promuklijim glasom od onoga kakvog pamtimo na pločama, Poljubac je koncert otvorio s hitovima s prastara prva četiri albuma; nizale su se “Moj drug je otišao van”, “Bugi je htjela ja bugi joj dam” i druge te nešto novija “Sve će jednom proć samo neće nikad rock and roll”. Zvuk u dvorani bio je daleko od savršenoga, no oni koji su ostali nakon Brkova, Mićini obožavatelji, nisu imali razlog za prigovor – buka, znoj i iskreno vjerovanje u vrijednosti poštenog pristupa rocku, dakle sve što im je bend nudio s bine, bilo je ono što se od Vatrenog poljupca i očekivalo. Ništa više i ništa manje.
Legenda broj dva kaže da je Milić Vukašinović bio Hanki Paldum puno više od omiljenog tekstopisca. Bilo je premalo pouzdanih vijesti o njihovim ljubavnim komplikacijama, no široko je poznato da je Vatreni poljubac svoje albume u početku objavljivao za Hankinu izdavačku kuću Sarajevo Disk, a Vukašinović joj se odužio hitovima “Ko je krivac ti il’ ja”, “Ja te volim” i “Voljela sam, voljela”, a napisao joj je i kompletan materijal za album “Sanjam”, koji se prodao u preko milijun i pol primjeraka. Takoreći, on ju je stvorio. Milićevi izleti u narodnu muziku nikoga nisu posebno iznenadili, tekstovi Vatrenog poljupca bili su, bez iznimke, potpuno “narodnjački” i kao takvi funkcionirali su u obje varijante. Njihovi povremeni televizijski nastupi s Hankom Paldum to su i potvrđivali; Milićevi momci počinjali su pjesmu sirovim rock and rollom, a onda bi im se pridružila Hanka s harmonikašem i u trenu bi se sve pretvorilo u narodnjak. Obožavatelji se zbog toga nisu pretjerano nervirali, niti su Vukašinovića smatrali izdajnikom; narodna glazba tada je smatrana svojevrsnom subkulturom, suradnja s njima smatrala se dobrom forom, a i usporedba tadašnjih narodnjačkih aranžmana s današnjim štancanjem turbo-folk poskočica totalno je deplasirana. U kakvim su danas odnosima, nemam pojma, ali je i Hanka samo dan prije koncerta Vatrenog poljupca također nastupila u Zagrebu, prvi put nakon rata. Slučajnost?
U Željezničaru su se dogodile i dvije neočekivane stvari. Kao prvo, stari Milić je još uvijek dovoljno izazovan da može uspaliti maštu obožavateljica. Krucijalni dokaz je i grudnjak koji mu je doletio u prsa tijekom “Gleda, a ne da”. Drugo, Poljubac je odsvirao “Žikino kolo”. Nekad jedna od najpoznatijih pošalica Vatrenog poljupca o napaljenom Žiki i njegovoj Stani, a danas, u novonastalim okolnostima, kontroverzan hit čija je osnova poznato srpsko narodno kolo. Uz pokoji zvižduk i srednji prst, publika u Željezničaru nije imala ništa protiv. Dapače. Čini se da je rock and roll, Miliću tako drag, odnio još jednu pobjedu. Njegova potisnuta ljubav prema narodnom melosu došla je na koncertu do izražaja u “Umrijet ću zbog nje”, najbolje pjesme koju je Vukašinović napravio u devedesetima, a odanost čvrstom riffu podcrtao je u “Rođen da budem svoj” i “Sto posto rock and roll”.
Treći mit o Mići kaže da su ga osamdesetih u Sarajevu svi već smatrali mrtvim čovjekom zbog sumanutog drogiranja, a priča o tome kako se izvukao izvlači na površinu neke neobjašnjive natprirodne sile. Sve što on ima za reći o tome svodi se na to da je uzimao samo “zakonite droge, jer uz rock and roll idu samo pivo i jaka pića”. Pivo i žestica umalo su ga prije godinu dana stajali glave kada je u komatoznom stanju doveden u neku beogradsku bolnicu, a iskren kakav jest to novinarima nije tajio. “Ubio sam se k’o majka”, bila je njegova službena izjava o prvom opijanju nakon četiri godine apstinencije. Kako bilo, miran i povučen život sigurno nije vodio, jer u suprutnom iz njega ne bi izlazili stihovi poput: “kad uzmem drogu osjećam se jak…”, “dođe vrijeme kad mrzim cijeli svijet…” ili “da ne čujem vrijeme će izbrisat bol, nek’ briše svačiji, ja hoću svoj…”
Dva sata zagrebačkog koncerta Milić i njegova trojka završili su furiozno. Hipnotizirani vlastitim sviranjem, gonjeni suludom energijom, bez susprezanja isporučili su himne “Doktor za rock and roll” i “Živio rock and roll”. Pošteno, sirovo, bez lažnog sjaja i prenemaganja, nastup Vatrenog poljupca potvrdio je još jedan mit u koji smo potajno vjerovali – Milić Vukašinović je neuništiv.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
