Ono što je završilo između korica „Ysabel“ čita se kao sirova ideja iz koje je, uz mnogo truda i s nekoliko sposobnih urednika, možda i mogao nastati dobar roman.
Bit će tome skoro petnaest godina, tamo negdje na početku adolescentskog razdoblja, da sam prvi put u ruke uzeo neki tekst Guya Gavriela Kaya. Krajem devedesetih, to je bio i jedini Kayev tekst koji se mogao pročitati na hrvatskom jeziku. Voluminozna knjiga na gotovo sedam stotina stranica koja je pripovijedala o izgubljenom kraljevstvu, izbrisanom iz kolektivne memorije zbog opake kletve koju je na njega bacio zli čarobnjak. Knjiga je to koja, između ostalog, počinje sa eksplicitnom scenom seksa – scenom kakva se nikad ne bi našla u idiličnim, pastoralnim i nevinim Tolkienovim knjigama o Međuzemlju koje su tih godina bile pojam fantasyja – zbog čega je, da se ne lažemo, u sjećanju ostala i duže no što je trebala.
“Tigana” je Kaya lansirala u zvijezde, izdvojila ga iz hrpe Tolkienovih epigona, gurnula na liste najprodavanijih naslova i omogućila mu nesmetan rad narednih godina. Premda smo svi sjesni da književnost, poput svega drugoga, podliježe napuhanom oduševljenju u ovom slučaju ne mogu tvrditi da je takva planetarna popularnost bila neopravdana. Svih ovih godina nisam „Tiganu“ ponovno uzeo u ruke no sjećam je se kao divne knjige, knjige koja mi je pokazala da se fantastika može pisati bez vilenjaka, trolova, patuljaka i čitave bratije bajkovitih stvorenja.
„Tigana“ je, što sam saznao tek kasnije, bila posebno popularna u zemljama sumnjive i nestabilne političke prošlosti. Ideja o izgubljenom kraljevstvu, o zabrani njegovog imena i znakovlja, naišla je na plodno tlo u zemljama poput Hrvatske u kojoj se tada, sredinom devedesetih, Vila Velebita stihijski orila sa svakog prozora i iz svake birtije. Sa dvanaest, trinaest godina, ideološko čitanje „Tigane“ mi nije bilo ni na kraj pameti (sumnjam da sam i znao što uopće označava riječ ‘ideologija’). Sve što me je onomad zanimalo bila je priča. A Kay je znao ispričati priču. Priču koja je plijenila atmosferom, likovima i dinamikom (i, ne zaboravimo, scenama seksa).
Bilo je to sasvim dovoljno da Kaya uvrstim na listu omiljenih pisaca i svaku njegovu knjigu iščekujem s nestrpljenjem. Zagrebački je Algoritam na tom polju bio nevjerojatno ažuran, uglavnom zbog toga što je Neven Antičević forsirao prijevode dragih mu autora (što uostalom i danas radi), pa su se unutar samo nekoliko godina u prijevodu pojavili “Lavovi Al-Rassana”, “Pjesma za Arbonnu”, “Sarantinski mozaik” i “Fionavarska tapiserija”, a mnogi od njih doživjeli su više od jednog izdanja što na tržištu poput hrvatskog svjedoči o nesvakidašnjoj popularnosti.
Prva Kayeva knjiga koja mi je došla u ruke nakon „Tigane“ bila je „Lavovi Al-Rassana“. Koliko god dobri bili „Lavovi“ nisu bili „Tigana“. Nešto je nedostajalo. „Pjesme za Arbonnu“ sjećam se kao relativno nezanimljive knjige koja mi je prvi put skrenula pozornost na to kako Kay možda i nije tako dobar pisac kakvim ga se sjećam. „Sarantinski mozaik“ bio je beskrajno razvučen i na neko me vrijeme potpuno udaljio od Kaya. Kako sam i ja, poput Kayevih knjiga, navlačio neke godine na sebe, njegove romane više nisam mogao gledati očima dvanaestogodišnjaka. A oči odrasle (ili barem odraslije) osobe vidjele su u njima hrpu nezgrapnosti. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
