Prvi znak zdravog života filmske vizije DC-a u deset godina nije bezgrešni porod zrele božice mudrosti u punoj vojnoj opremi, ali jest nagovještaj potencijalno herojske kopiladi koja ubija prijetnje već u kolijevci.
Mimo nekoherentnih radnji, najiritantnija mana dosadašnjih DCEU (DC Extended Universe) filmova “Man of Steel”, “Batman V Superman” i “Suicide Squad” je njihova potpuna ideološka trulež. To su filmovi u kojima je Superman prazan i kao lik i kao ideja („Hoću li uopće spašavati ljude? Hmmm“), Batman rezonira isto kao Lex Luthor (ili Dick Cheney) a tim „negativaca“ se ponaša poput najdosadnijih mogućih pozitivaca (komično nespretan film, nemoguće sažeti). Još u kontekstu kada Marvel objavi dva-tri više nego suvisla filma godišnje, DCEU djeluje kao karikirana smjesa svih loših ideja u stripovima ikad i svih predrasuda o superherojskom šundu. Svaki novi film će im se morati nekako suočiti s ovom ostavštinom.
Taj dio “Wonder Woman” radi odlično. Jasno se pozicionira u onaj pol filmova o superherojima koji svoje ideje o herojstvu eksplicitno postavljaju i time se napajaju (“Dark Knight”, “Captain America” trilogija, “Guardians of the Galaxy vol. 2”) umjesto da puste da te ideje budu implicitne, što nekako uvijek završi reakcionarstvom (“Dark Knight Rises”, ostatak DCEU, nažalost “Logan”). Dapače, “Wonder Woman” je možda ideološki najambiciozniji superherojski film ikada jer naslovna Diana Prince (Gal Gadot) ima za cilj, ni više, ni manje, nego zauvijek ukinuti ratovanje. U tu svrhu filmu služe dva vrlo zahvalna okvira: grčka mitologija i Prvi svjetski rat.
Komparativna prednost svih politeizama nad krutom im alternativnom jest to što mogu poštovati hrpu toga, svemu dati neko božje ime i time ljudima otvoriti dosta širok prostor za manevar. Ako naljutiš jednog boga, jednostavno prineseš žrtvu nekom konkurentu. Tako se Wonder Woman može boriti protiv Aresa, a da to bude „tweaking“, malo podešavanje panteona, a ne urušavanje cijelog kozmološkog poretka. Također Prvi svjetski rat, ujedno i prvi koji se nitko nije usudio romantizirati, uvjerljiv je seting jenjavanja autoriteta Boga rata i uzdizanja nekih novih orijentira. Diana dobro nosi te nove orijentire tako da čak i često kritizirani glumački deficiti (inače modela) Gadot denotiraju naivnu borbenost više nego podkapacitiranost. Wonder Woman je poput idealističnog djeteta koje preodgaja sirovi adolescentski svijet što funkcionira kao alegorija za taj povijesni period ali i za mjesto filma u DCEU opusu.
Nažalost nisu sve manjkavosti filma tako elegantno pripisive široj poruci. Ton je iritantno nedosljedan. Prvih dvadesetak minuta se gleda kao neki Disney crtić iz devedesetih, a završnica zbunjujuće brzo skače od nijansiranog prema glupo očitom. Dok je nedavno “Guardians of the Galaxy Vol. 2” neke slične ekscentričnosti uspio prodati kao autonomnu poetiku, “Wonder Woman” ipak kao da žonglira tri različita filma od kojih je samo jedan odličan.
Ocjena: 7/10
(Atlas Entertainment, Cruel & Unusual Films, DC Entertainment, 2017.)