Greg Dulli i njegovi The Afghan Whigs u nedjelju su u Tvornici kulture održali jedan od najboljih klupskih koncerata koje smo zadnjih godina imali prilike gledati u Zagrebu.
Večer je u velikom stilu otvorio britanski kantautor Ed Harcourt, aktualna postava kultnog benda iz Cincinnatija zvučala je moćno i neukrotivo pa je jedinu zamjerku moguće uputiti slaboj posjeti, pogotovo uzmemo li u obzir značaj Whigsa, kao i činjenicu da promoviraju „In Spades“, album koji spada u sam vrh cjelokupne im diskografije.
Za početak treba pohvaliti odabir predizvođača – kako samostalnim nastupom, tako i u ulozi pridruženog člana Dullijevog sastava, Harcourt je opravdao sve kritičarske hvalospjeve osigurane ranim albumima „Here Be Monsters“ ili „Strangers“. Negdje u to vrijeme sam ga i prestao ozbiljnije pratiti pa mi je u nedjelju, moram priznati, predstavljao prilično ugodno izneneđenje. Ed je na pozornici stajao potpuno sam, zamijenivši prateći bend programiranim ritmovima, loopovima i sampleovima, svirajući sve od gitare do bubnjeva. Ovu prvu udarao je silovito i prljavo kao da predvodi neku skupinu noisera, čineći tako efektan kontrast dijelovima koncerta na kojima je sjedao uz klavir, a čitava priča kulminirala je kada se, uz sveopće oduševljenje, spustio u prve redove.
Afghan Whigs su krenuli „prekopiravši“ start novog albuma – Dulli je uvodnu „Birdland“ otpjevao sam, nakon čega se popeo i ostatak benda te punom snagom izveo „Arabian Heights“, poslije koje nije bilo nikakve sumnje da nas očekuje svirka za pamćenje. Set-listom su dominirale pjesme novijeg datuma, odnosno sa spomenutog „In Spades“ i prvog povratničkog „Do the Beast“, no uvjeren sam da nitko u dvorani nije zamjerio što umjesto nečega iz devedesetih slušamo „Metamoros“, „Toy Automatic“, „Oriole“ ili „Royal Cream“.
Nismo, dakako, ostali uskraćeni ni za stare stvari među kojima posebno treba izdvojiti fantastičnu izvedbu „John The Baptist“, skladbe s 19 godina stare ploče „1965“. Što se publike tiče, kvaliteta je ovom prilikom nadmašila kvantitetu pošto je nekoliko stotina okupljenih priredilo atmosferu koja je nabrijala čak i legendarnog mračnjaka poput Dullija. Njegove suicidalno depresivne, gotovo beznadne stihove i opori, napukli glas pratio je gust, razoran sound u kojem je tempo diktirala iznimno fluidna ritam-sekcija i pravi pravcati „guitar army“ (čak četiri!), kao i povremeni jecaji violine, violončela ili soulom obojani uleti klavijatura.
Whigsi, uz dodatak originalnog basista Johna Curleyja sastavljeni od Gregovih Twilight Singersa, tijekom sat i 45 minuta ponovno su iskazali nevjerojatan talent za spajanje grungea i alternativnog rocka devedesetih s duhovima nekih davnih soul i rhythm’n’blues mahera, a teško se sjetiti i autora koji je svojoj sjeti podario tako energičnu, žestoku i melodičnu glazbenu podlogu. Zbog svega toga, stvarno je šteta da njegovu „tugu s mudima“ nije pratilo još barem 200-300 ljudi više, što bi se vjerojatno i dogodilo da svoj drugi posjet Zagrebu (prvi kao The Afghan Whigs) nisu tempirali u vrijeme kada nam se spektakularni koncerti nude gotovo na tjednoj bazi, o festivalima da i ne govorimo.