Prije par tjedana Stajčić je izbacio neku trivijalnu reportažu u kojem se spomenuo nekih žena što bi jebale nekog pjevača. Četiri smo dana čekali pravorijek. Četiri je dana trajala agonija.
Izbacili smo, u međuvremenu, dvije – tri neke “ofrlje reportaže”, al’ unutra ni riječi o tome da bi jebali neke žene ili da bi se neke žene jebale. Odmah sam Stajčiću rekao da mu to ništa ne znači i da će se kvota jebanih žena i povećati kad nam budu jebali mater. Stajčić je rekao da je to u redu ali da mi više nikada ne smijemo ni zucnuti o jebanju. Onda su po nas krenuli zajapureni korisnici društvenih mreža, ustali se „woke muškarci“, gorde feministice. Pucalo je iz svih topova. Jedan ovako presuđuje – „ugroženi u suvremenoj raspodjeli rodnih uloga!“, neki mladi autor piše – „šoveni glupi!“, četvrti odbija suradnju, peti bi zabranio portal i naplatio kaznu od 15 hiljada kuna! Zaista, najradije bih da sam živio prije hiljadu godina i da više nema ni drveća koje bi svjedočilo uvredama što nas spopadoše! A onda, u sumrak četvrtog dana, kao da nam nije bilo dosta – eto službenog pravorijeka na našu adresu. Ivana Perić, s portala H-Alter, odmah u uvodu naznači slutnju da smo čašu, jebiga, uistinu prelili…„Posljednjih godina povremeno bih spremila link problematične kritike za komentar koji ću jednom napisati, ali nikako da dođe red na to – sve do nekidan, kada je kap valjda prelila čašu.
Zašto sam baš sada odlučila nešto naškrabati, pita se mlada autorica, pa nastavlja: „Zato što se (reportaža) ne bavi primarno glazbom benda, već “analizom” publike koja je na koncertu bila. A to me podsjetilo na neke prijašnje “kritike”, one spremljene u poseban folder seksista i šovinista, kojima je glazba često sporedna.“
Uhvatila me je blaga tuga jer sam mladu autoricu poznavao i privatno. Kao žena melankolična, laka na smijeh, kosu je često ukrašavala raznim cvijećem i raznobojnim špangama i nježno bi o njoj mislio više kao o antičkom žrtvenom biku negoli hladnokrvnom dželatu. Nikada ni pomisliti da bi upravo ta moja kolegica mogla posjedovati takav vražji folder s linkovima „problematičnih“ muzičkih recenzija. Kako se zove taj folder, prvo je što sam pomislio. Kako li, majke ti božje, imenovati folder u koji spremaš linkove muzičkih recenzija što ne podliježu rodno neutralnim deskriptivnim praksama?
Nadalje citira Stajčićevu reportažu: “Spor i sanjiv ritam s jednako tako sanjivim vokalom Grega Gonzaleza koji niže džentlmenske stihove pune utjehe i pažnje potpuno raspamećuju onu generaciju ženskog roda tek stasalu za koncertne izlaske s jedne strane, a s druge za one malo starije dame predstavljaju istinski guiltypleasure…Gonzalez je svojom lirikom i pristupom bio nešto poput najpufastijeg perzijskog mačka koji se svojim svilenkasim krznom mazno uvaljuje u žensku postelju. Napisati bilo što direktno protiv njega bilo bi grubo zadiranje u žensku intimu svih onih mladih dama koje Cigarettes After Sex doživljavaju idolopoklonički u ovom trenutku.”
Srećom po glupog Stajčića, kada se govori o profilu jednog novinara, ne treba biti lijen pa u toj oraciji bataliti i ostale što su na ovaj ili onaj način doprinijeli programatskoj mržnji što ju žanr muzičke kritike već godinama nesmetano sipa prema cicama ženske publike i ženskih izvođača. Kolegica se takoreći obrecnula i na erotsku poeziju Ace Dragaša:“Potpisnik ovih redaka tog svibnja 1979. još nije napunio trinaestu, a Kate Bush dvadeset i prvu godinu života. Iz toga doba potječe i jedna naslovnica magazina Džuboks s impresivnim poprsjem Kate Bush kojeg se mlada kantautorica, navodno, sramila, a isti potpisnik njime bio očaran. Možda je zbog tog poprsja i krenuo nešto poslušati od Kate Bush koja će tijekom 80-ih postati te do danas zadržati aureolu najutjecajnije britanske kantautorice…”
Kolegica se spominje i Goge Pavlova što je negdje napisao da voli i napasti oči na dobroj ženi. „Da ne okolišamo bespotrebno i previše, muškarac naprosto voli vidjeti zgodnu ženu, što je pravilo koje ne ovisi ni o kakvim promjenama konteksta osim onih seksualne preferencije. Muzika nije nikakva iznimka, dapače, iako jest barem malčice ironično kako se i u tome sigurnom okrilju, u koje smo kao njonjavi tinejdžeri i pobjegli da bismo se pjesmama koje nas razumiju tješili od problema izazvanih curama i njihovim postojanjem, volimo razveseliti zanosnim ženama.“
Po kojim bi se, dakle, kategorijama izvadci iz spomenutih tekstova dali definirati „problematičnim“, kao što navodi autorica? Svaki je od spominjanih autora u jednom času žensko tijelo pozicionirao kao poželjno ili kao adolescentsku fiksaciju. Organski su prepoznali žene u čamastoj koncertnoj rulji. Isticanjem cica i guzica, koncentriranjem pažnje na ženske atribute, djelovali su sukladno vlastitim prirodnim impulsima, pritom na čas zanemarivši jalove, blagoglagoljive litanije što se upiru oslikati nečiji „baršunasti“ vokal ili „neuništivi“ groove. Zapadnjačkom je kampus feminizmu ovakva praksa neprihvatljiva. Razlog tomu valjalo bi potražiti upravo među fizičkim karakteristikama njenih nagrlatijih zagovornica. Poznato je da kronično odsutstvo muške pažnje otvara golem prostor za rodnoanalitički diskurs. Feministice očajno banaliziraju kada ovakve i slične impulse cijenjenih autora pokušavaju “liječiti” metodama drugorazrednih televizijskih psihologa. Dekonstruirajte rodne uloge, educirajte društvo, dajte caru carevo i uživat ćemo u pjesmi Havaja. Nije to ništa novo, niti je bitno sadržanije od ostalih progresivističkih pravaca i liberalnih pokreta čije ste modalitete uslovljene u Rousseauovom „Društvenom ugovoru“ slobodni pronaći na najbližem pazaru. Rousseauov se filozofski kredo bazično svodi na to da je čovjek u svojem prirodnom stanju dobar i da je sveobuhvatna društvena reforma po ključu pronalaska vlastitog identiteta način postizanja raja na zemlji. Sav kandidovski optimizam teorije u punom su opsegu prokazala dva svjetska rata i stotine milijuna poginulih.
Najprominentniji lučonoše ove ideje danas su američke humanitarne službe, biheviorističke terapije i kazneni zakonici u većini zapadnih zemalja. Po tom fantomskom shvaćanju čovjeka, uzroke ljudskih devijacija valja tražiti van njegova dosega, npr. u društvenim kontaminacijama ili labavom kulturnom konstruktu – problematični kvart, otac narkoman, majka prostitutka itd. Tom će okolišajućom logikom feminizamu spornoj reklami za bijelu tehniku uspjeti pronaći krivca za trendove objektivizacije žena, a svako će izvještavanje ili tekst u kojem bi netko nekog bezazleno nategnuo tumačiti kao agresivnu agendu na svoj društveni cilj. Tako je odjednom muzička kritika “bastion muške dominacije”, makar nema tog cenzora koji bi ženu udaljio od recenziranja Arctic Monkeysa, kao što nema ni urednika koji Ivani Perić ne bi dozvolio da svoje kvazibrige iznosi u digitalnom obliku 2017.godine.
Tako će se odjednom Dragaševo 13-godišnje masturbiranje nad sisama Kate Bush dokumentirati kao najljući mizogini manifest. Tako će Gogo Pavlov u par rečenica prevaliti put od najbenignijeg muzičkog entuzijasta do pravaškog intimusa Pere Ćorića. Feminizam ima nekoliko tabu tema, a jedna je od najstrašnijih ta da agresija inherento dolazi iz prirode. Da je društvo sila koja obuzdava zločin, a ne ona koja ga kanalizira, da moralno smeće ispliva kada društvene kontrole oslabe, da je, u konačnici, od prve znojne ševe na ravnicama Serengettija seks okružen tabuima i da se pozicije moći u seksu nikada neće moći istjerati na čistac.
Svatko je od nas hijerarhijska životinja, a naš je seksualni nagon lišen lažnog čudoređa i to je polazna definicija čovjeka. Feminizam je danas najobičniji fashionstatement koji je u svojoj najagresivnijoj varijanti prigrlio distopijske elemente političke korektnosti. Tako je Ivani Perić potpuno opravdana moralna panika jer će se Pavlovu dići kita na zgodnu ženu, ili jer u sveženskom bendu planira baciti pogled na suknjicu i na dekolte.
Prema istraživanju Voxa, dakle ne neke marginalne alt-right medijske platformice, 56% studentica sa sveučilišta Stanford u Americi, koje se deklariraju kao feministice, okvalificirale su seksističkim ponašanjem muškarčev poriv da atraktivnu ženu što ju ugleda u kafiću pozove van.
Jedino gadnije i manično depresivnije od ovakvih retoričkih operacija su te podvrste heteroseksualnih „woke“ muškaraca što u spomenutom ćušpajzu rješavaju potvrdu vlastite autentičnosti i histerične hipersamosvijesti. Apsolutno zgroženi činjenicom da heteroseksualni muškarac u ženi prepoznaje potencijalnog seksualnog partnera, a ne rodno neprivilegirani karakter, ta se beskorisna nakupina neurona emancipirala kao neka vrst epileptičnih eunuha. Ako netko kaže „pička“ u eteru oni vrisnu, ako netko kaže „kurac“ pretvaraju se da ga nemaju. Iskrenog sam mišljenja da neklinički oblici depresije proizlaze iz životnih stilova koji si dozvoljavaju ovakav luksuz.
Ono što u čitavoj stvari veseli to je činjenica da na nacionalnim razinama u Europi postoji snažan trend otpora žena prema ovakvoj ontološkoj stranputici. Po istraživanju EK-a iz 2016. godine tek se 9% žena definira kao feministica, za razliku od 18% 2010. godine. Ili prema velikom istraživanju britanskog Telegrapha tek 7% Britanki pristaje na ovakvu varijatnu feminizma. Jasno, oni će i one ovakve statističke presjeke tumačiti kao uspjehe vlastite borbe. Može tako još pet vjekova. Nama bi pak to mogla biti poruka da je feminizam transformirao u neurotični, prgavi horor show kojeg se odriče i ciljana publika, a balkanskim kvazifemama što su se našle u Simone de Beauvoir sugestija da daju šansu još kojoj knjizi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
