Ratovanje protiv turbo-folka zapinje na svim mogućim frontovima. Zvijer koja se na ovim prostorima izlegla još u osamdesetima evoluirala je danas do statusa fenomena, pa čak i trenda. Da bi ga se pobijedilo, ‘neprijatelja’ treba dobro upoznati – stoga vam u četiri nastavka donosimo klasifikaciju najvažnijih pojmova i imena iz svijeta turbo-folka iz pera novinara i pisca Emira Imamovića.
„Epicentar te turbo-folk infekcije je u gradovima. Najbolji rock and roll se svira u manjim mjestima“, izjavio je Davor Sučić, Sejo Sexon, utemeljitelj Zabranjenog pušenja, nakon nastupa na nekom festivalu održanom između neobrađenih i miniranih polja. Sučić je, naravno, potpuno u pravu i zna šta govori. Dijelom i iz iskustva stečenog u JNA. Gitaristu s Koševa je tokom vojnog roka zapalo da pušta muziku za vojnike i on je play listu napravio po svom ukusu. Nakon nekog vremena mu se obratio dežurni oficir: „Vojniče, kako se zove vojska koju ti služiš?“. „Jugoslovenska narodna armije druže kapetane!“, odgovorio je redov Sučić. „E pa kad se bude zvala jugoslovenska zabavna armija, onda možeš da puštaš te pesme!!!“, uzvratio je nadređeni.
Najvažniji elektronski mediji i omladinska štampa u Jugoslaviji stvarali su krivu sliku o jednoj zemlji i njenim narodima. SFRJ, međutim, nije bila država za fanove EKV-a i Azre, Laibacha, Šarlo akrobate, Pušenja i Elvisa… makar njihov broj nije zanemariv. Većina bivših Jugoslovena, pokazat će se nakon raspada te države, je zapravo voljela sasvim druge zvukove. I voli ih i dan danas!
I dalje, međutim, građanski mediji, inteketualci, kritičari, pokušavaju održati u životu iluziju kako je turbo-folk muzika neurbane, neobrazovane, primitivne manjine, dok većina sluša nešto drugo. Osim kada slavi, tuguje, ženi se, razvodi, rađa djecu i posjećuje rodbinu. Vrijeme je, dakle, da se konačno prizna: turbo-folk nije nikakav zvuk sa društvenog ruba, nego dominantna muzika u svim, ali svim državama koje su se nekada graničile sa BRIGAMA (Bugarska, Rumunija, Italija, Grčka, Austrija, Mađarska, Albanija), a folkoteke nisu zadimljene, memljive rupe na periferiji, nego omiljena mjesta za provod u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, Podgorici, Ljubljani, Novom Sadu…gdje god.
Muzika „naroda pod pritiskom“ nazivana je u proteklih tridesetak godina svakako: istočnjačkom, seljačkom, zavijajućom, kulisom ratova, gangsta folkom… Bavili su se njome ozbiljni ljudi, posvećivane su joj uticajne televizijske emisije, pisane knjige, snimane dokumentarne serije, ali džaba. „Naš narod ne voli fus note“, kazao je jedan ugledni bošnjački naučnik. Naš narod voli slušati veselo, ma i tužno, ali da je barem jednostavno, možemo dodati. I pokušati, jer ništa drugo nema smisla, klasificirati nekako ono najvažnije o turbo-folku.
Amadeus Rambo: Crnogorski multiinstrumentalista, tekstopisac i pjevač, pravim imenom Antonije Pušić, inovirao je YU rock u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog vijeka ironijskim tekstovima, praćenim vrhunski odsviranom i produciranom muzikom. Rambo Amadeus, naravno, nikada nije svirao turbo-folk, niti ima veze s tim derivatom popa, narodne muzike, urbanih motiva života i mjerenja svijeta zlatnim nakitom i silikonima. „Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Turbo folk nije muzika. Turbo folk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sistem ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime.”
Brena Lepa: Fahreta Jahić, udata Živojinović, nesuđena košarkašica iz Brčkog. Milovan Ilić Minimaks, popularni voditelj zabavnih emisija Televizije Beograd, želio je nasmijati publiku i ugostio je visoku, ne baš vitku plavokosu djevojku i njen band Slatki greh. Čačak, Čačak, šumadijski rock and roll, otpjevala je Brena i tako je počela legenda o jugoslovenskoj zvijezdi što helikopterima dolazi na koncerte, prodaje milione ploča, snima filmove i postaje obožavana do ludila naroda i narodnosti. Nikada se Brena, za deset najsjanijih godina karijere, nije odmakla od trivijalnih tekstova (Bum, Cile bum, je jedan od ubjedljivo najbesmislenijih), ali jeste izgledala sve bolje, postajući zvijezda koja funkcionira kao i njene koleginice na Zapadu. Početkom posljednje dekade prošlog stoljeća udala se za jugoslavenskog tenisera Slobodana Živojinovića, s kojim zastupa nekoliko svjetskih brandova za Srbiju i Crnu Goru. Još uvijek nastupa po svim bivšim republikama i pokrajinama, izuzev na Kosovu.
Cajke: Pogrdni hrvatski naziv za muziku sa takozvanim istočnjačkim foršpanima, pjevačkim trilerima i priglupim tekstovima. Ako i ima neko značenje – cajkanima su nekada nazivali milicionere – upotreba u ovom kontekstu je potpuno kriva.
Čoban Robert: Sanja svaka prvu stranu Sveta, sanja biće bogataša meta, pjeva DJ Krmak, alias Goran Žižak, turbo-folk-dance-svašta-nešto izvođač. Robert Čoban, mladi i izvanredni vojvođanski novinar pokreće početkom devedesetih tjednik Svet, neovisni magazin koji, pored ostalog, izvještava o masakru kojeg su Šešeljevi četnici počinili nad žiteljima sela Hrtkovci u Srbiji. Nešto kasnije Robertu stižu i prve reakcije čitatelja: u dvorište kuće njegovih roditelja u selu Bač, bačena je ručna bomba poznata kao „kragujevka“. Visoki i grleni muškarac shvata kako je prosvjećivanje naroda lijepo, ali da je puno jednostavnije i profitabilnije naplaćivati porez na primitivizam tom istom narodu: Svet postaje tabloid na čijim se naslovnicama smjenjuju Mitar Mirić i Era Ojdanić, Ceca i Dara Bubamara, dok se među koricama vode polemike o tome koji pjevač ima veći „klip“, odnosno čiji su silikoni veći. Kako je tiraž najčešće obrnuto proporcionalan sadržaju, tako i ovaj Hrvat iz Vojvodine postaje balkanski kralj tabloida. Njegova Color Press Group izdaje više listova nego ih Robert može nabrojati. „Ne stižem da pročitam baš sve tekstove, ali se nekad baš dobro zabavim kad pročitam šta smo objavili”, kazao je u jednom intervjuu, napravljenom kada je Svet objavio naslov: “Po plastične penise u Tuzlu dolaze devojke iz oba entiteta”.
Nastavlja se…
(Tekst je izvorno objavljen u sarajevskom magazinu Dani; Ravno do dna ga objavljuje uz dozvolu autora)
Sljedeći nastavak: Kako je Mile Bas zagospodario Yu-estradom…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
