Nimalo ne čudi da je vijest kako je Mia Dimšić od HDS-a za razvoj internacionalne karijere dobila 10.000 eura odjeknula medijima i izazvala salvu najrazličitijih komentara na društvenim mrežama.
Izvan ‘stručnih’ i ‘strukovnih’ udruženja odnosno, ‘kod publike’, Mia Dimšić je na glasu kao netko čija karijera nikako da se pomakne dalje od redovnih nastupa na nekakvim malim javnim događanjima na kojima su umjesto fanova u prvim redovima predškolska djeca, a njihovi roditelji, umjesto da gledaju i slušaju Miu, gledaju u svoju djecu, pazeći pritom da se ne dogodi nekakva pizdarija. Osim toga, umjetnost danas, a posebno u našim krajevima i nije baš na cijeni, pa ne treba čuditi da se ljudi zgražaju kad pročitaju da je ‘cijena umjetnosti’ nekakvih 10.000 eura dok oni istodobno od ponedjeljka do subote rintaju za nekakav minimalac i to samo kako bi mogli podmiriti najosnovnije režijske i ljudske potrebe.
U svemu je, međutim, najmanji problem i Mia Dimšić i HDS i natječaj čiji je cilj “poduprijeti aktivnosti hrvatskih autora s ciljem povećavanja konkurentnosti glazbenih djela i produkcije hrvatskih autora u međunarodnom i globalnom kontekstu”. Svatko, naravno, zadržava pravo misliti kako su se ta ista sredstva možda mogla dodijeliti nekom drugom, kako netko drugi na međunarodnom i globalnom tržištu možda ima veće šanse za uspjeh ili jednostavno, kako se jamačno radi o još jednom tipičnom hrvatskom slučaju pristranosti, lobiranja i korupcije i još svašta nešto, te kako će na kraju 10.000 eura propasti, umjesto da se uložilo u nešto pametnije.
U svemu tome istina je samo da će 10.000 eura jamačno propasti, no ni tu nije problem Mia Dimšić ili HDS i njihov natječaj, nego činjenica da se s 10.000 eura u samom početku ne mogu ostvariti ciljevi natječaja. Drugim riječima, pare će se potrošiti, a neće se napraviti ništa i to je jedino što je ovdje zapravo problematično.
Uzmimo, na primjer, jednu svakodnevnu realnu situaciju jednog hrvatskog izvođača. Uzmimo, na primjer, hipotetski sastav iz Čakovca koji je dogovorio koncert u Splitu. Od Čakovca do Splita i natrag valja pregaziti gotovo ravno 1.000 kilometara u dva dana. To znači da će naš hipotetski sastav za najam kombija potrošiti 200 eura, na gorivo i cestarinu ugrubo potrošiti još toliko ili više s obzirom da se iznajmljeno vozilo iznajmljivaču mora vratiti punog rezervoara i nakupiti oko stotinjak eura ‘osobnih troškova’ usputnih kava, pića, hrane i cigareta.
Sveukupno oko petstotinjak eura samo da se ‘dobaci’ do Splita odsvirati koncert ili 5% sredstava koja su Miji Dimšić dodijeljena za “podupiranje aktivnosti hrvatskih autora s ciljem povećavanja konkurentnosti glazbenih djela i produkcije hrvatskih autora u međunarodnom i globalnom kontekstu”.
Drugi primjer je hipotetski band iz Daruvara koji svoj novi album želi slušati i prodavati na vinilu. S obzirom da su sve naše vinilne preše iz bivše države nakon njezina raspada ‘netragom nestale’, hrvatskim je izvođačima najlakše i najbrže svoje ploče proizvoditi u Austriji, a što ugrubo za tristotinjak komada standardnog vinila s tiskanjem omota i dostavom natrag u Hrvatsku stoji otprilike najmanje 2.000 eura ili 20% sredstava dodijeljenih Miji Dimšić.
Treći je primjer hipotetski izvođač iz Rijeke koji želi snimiti moderan video spot kakvog se ne bi posramili niti neki poznatiji izvođači i koji u bespućima video spotova produkcijom ne bi pretjerano odskakao od onoga što dolazi s nedosanjanog Zapada. To otprilike stoji 100% sredstava koja su dodijeljena Miji Dimšić.
Problem, dakle, nije u tome da je baš Mia Dimšić dobila 10.000 eura, a o čemu svatko ima pravo misliti što hoće, nego u tome da oni koji i raspolažu nekakvim novcem koji bi mogli uložiti u nekog izvođača ne razumiju ili ne žele razumjeti koliko što košta i zašto pak onda bezrazložno rasipaju po 10.000 eura ili manje za ciljeve koji se tim novcem nikako ne mogu ostvariti, a zbog čega novac efektivno propada.
To je, u nekoj drugoj prispodobi s nekim drugim poslom, kao da ste 100.000 eura dali Hrvatskim željeznicama za razvoj prometne infrastrukture. Sasvim je jasno da se s tim novcem ne može razviti ništa i da će naši vlakovi ostati kakvi jesu, gmizeći 20 kilometara na sat po našim austrougarskim prugama, baš kao što i naši izvođači vječno ostaju gdje jesu, gmizeći jednakom brzinom prema većem uspjehu na međunarodnom i globalnom tržištu. Sasvim je jasno da tom brzinom i na takvim tračnicama za života do cilja jamačno neće doći, a da su, prema tome, pare propale.
Zato bi bilo sasvim manje sporno Miji Dimšić ili nekom drugom autoru umjesto 10.000 dati 100.000 eura na razdoblje od 5 do 10 godina pa onda vidjeti što se može ili ne može i raspravljati na kraju jesu li sredstva propala ili nisu. Sve drugo je, kao što i kaže naslov jedne njezine pjesme s albuma “Monologue” kojem su sredstva i dodijeljena, “a foot in mouth”.
Saznajte više:
Mia Dimšić dobila 10.000 eura od HDS-a za razvoj internacionalne karijere
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
