Aaaron Diehl: Glazba mora ljude potaknuti da zaplaču

Aaron Diehl, uoči nastupa 24. studenoga na muzičkoj akademiji u Zagrebu, na Zagreb Jazz Festivalu.

Aaron Diehl (Foto: Jaime Kahn)

Pijanista Aarona Diehla smatraju jednim od najboljih interpreta “Velike američke pjesmarice” – izvodio je skladbe Georgea Gershwina s newyorškom i losangeleskom filharmonijom, surađivao s legendarnim glazbenicima od Bennyja Golsona do Philipa Glassa. New York Times ga opisuje kao pametnog mladog pijanista istančana ukusa koji drži do tradicije jazza, a njegove izvedbe proglašava melodično preciznima, harmonijski znalačkima i elegantno suzdržanima.

Što publika može očekivati od koncerta u Zagrebu?

Aaron Diehl: Svirat ćemo puno glazbe s mog nadolazećeg albuma “The Vagabond”, što ću ga objaviti za diskografsku kuću Mack Avenue. Namjera nam je komunicirati s publikom putem razgovora koje ćemo voditi na bini.

Što vas najviše fascinira u glazbi?

Aaron Diehl: Glazba mora ljude potaknuti da zaplaču. Želim da se ljudi osjećaju onako kako se ja osjećam kad slušam majstore poput Hanka Jonesa, Dukea Ellingtona, J.S. Bacha, Beethovena i druge. Važno mi je kako ću oblikovati skladbe i hoće li one zvučati uvjerljivo.

Koliko je vaš djed, pijanist, utjecao na vaš interes za glazbu?

Aaron Diehl: Neizmjerno. Bez njega, vjerojatno ne bih bio izložen glazbi toliko koliko jesam. Mnogo sam ga puta slušao na nastupima. Ponekad bi me, kad sam bio vrlo mlad, potaknuo da zasviram s bendom na jam sessionu. No tada sam bio vrlo sramežljiv i dugo nisam stekao hrabrost za tako nešto.

S njim sam nasupao u crkvi gdje sam svirao klavir ili orgulje, no najviše žalim što nisam uzimao formalne satove pjevanja.

Kako je Eldar Djangirov utjecao na početak vašeg sviranja u jazzu?

Aaron Diehl: Čuo sam ga s 11 godina tijekom ljetnog seminara u Interlochenu. Dojmila me se njegova fluidnost na instrumentu, ali i njegovo razumijevanje jazz rječnika i improvizacije.

Kako i zašto su vas fascinirali stari majstori kao što su Oscar Peterson i Art Tatum?

Aaron Diehl: Njihova virtuoznost, posebice u mojem ranom razdoblju. No, to se tijekom godina promijenilo. Na primjer, sad se jako divim snimkama na kojima je Oscar Peterson gdje je rezerviraniji, kad je njegov zvuk bio kristalan. Tatumovo sviranje karakterizira harmonična sofisticiranost i njegov nepogrešiv osjećaj za tajming.

Aaron Diehl (Foto: Jaime Kahn)

Kako je poziv Wyntona Marsalisa da mu se pridružite na europskoj turneji, obilježilo vašu karijeru?

Aaron Diehl: Tijekom srednjoškolskog razdoblja povremeno sam bio u vezi s Wyntonom, a on me je slušao u više navrata, uključujući srednješkolsko natjecanje Jazz at Lincoln Center’s Essentially Ellington. Jednog vikenda popodne, dok sam bio kod kuće, nazvao me i pitao želim li otići u Europu s njegovim Septetom. U početku sam odbio, jer sam imao još jednu obvezu u Aspenu, ali na kraju sam se izvukao. Zapravo nikad formalno nisam bio pijanist u tom bendu. Tijekom godina povremeno sam s njima nastupao, ali tijekom te suradnje spoznao sam koliko još posla imam i još uvijek radim na svojem napredovanju.

Što ste naučili od Kennyja Barrona i Erica Reeda?

Aaron Diehl: Od Kennyja Barrona naučio sam o važnosti snažnog unutarnjeg metronoma, a od Erica Reeda kako naučiti svirati izvan vlastite zone komfora.

Kako ste napisali pjesmu “Three Streams of Expression”?

Aaron Diehl: Napisao sam ju s estetskim kvalitetama Modern Jazz Quarteta na umu. Djelo sam osmislio s tri različita stavka. Godine 2014. to smo djelo izveli na Monterey Jazz Festivalu. Bilo je dobro primljeno!

Zašto ste tu skladbu posvetili svom idolu Johnu Lewisu?

John Lewis bio je umjetnički voditelj Monterey Jazz Festivala dugi niz godina, a skladba “Three Streams of Expression” naručena je zbog suradnje gospodina Lewisa s tim Festivalom.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X