Accept u Zagrebu – neuništivo metalno srce

Čuveni pioniri njemačke škole heavy metala sinoć su prvi put nastupili pred hrvatskim fanovima.

Accept u Zagrebu (Foto: Anastazija Vržina)

Dosta se podozrivosti osjećalo kod usputnih znanaca, koji su pristojno, ali s puno toga između redaka, komentirali moj odlazak na Accept. Gotovo da sam bio predmet žaljenja. Ne gotovo, nego sam vjerojatno i bio. Zarobljen u davnoj glazbenoj prošlosti, pregažen i od vremena i od prostora, neodrastao, nedojeban, prerano odvojen od majčina mlijeka. Sve sam to prepoznao u rečenicama tipa: „Pa zar oni još postoje?!“

Čudno je to poimanje legendi u nas. U2 su na tobožnjim humanitarnim zalaganjima zaradili milijarde za svoj džep, i oni su nedvojbene legende. Metallica je u aferi Napster pljunula na svakog pojedinog obožavatelja, međutim aura legendi im nije izblijedila. Stonesi su danas legende uglavnom zato što nekim čudom još nisu u invalidskim kolicima. Bare je legenda jer je živ, Dino je legenda jer je mrtav. I Peppersi su legende jer „čovječe, što su oni sve prošli“. A njemački Accept bi trebao biti nešto što se danas, 33 godina nakon njihova prvijenca, sluša u tajnosti? Jer, što će ljudi reć’…?

Accept u Zagrebu (Foto: Anastazija Vržina)

Da, dobro, to je heavy metal scena, k tome još i njemačka, dakle potpuno beznačajna. Ili je to, pak, ona scena pod okriljem koje su Accept, Running Wild, Grave Digger, Warlock i slični izmislili zvuk koji su prigrlili Maideni i Judasi te prvo kreirali NWOBHM brend, a potom, nenamjerno, udarili temelje žestokog zvuka koji se razlijegao devedesetih, dvijetisućitih, a razliježe se još i dan danas s obje strane Atlantika? Bit će da je to ipak ta scena. A Accept su na toj sceni bili vladari.

Oko petsto ljudi sinoć se u Pogonu Jedinstvo došlo pokloniti legendama, koje su u Hrvatsku svratili prvi put. S kroničnim nedostatkom majčinog mlijeka u venama, dvije generacije zagrebačkih metalaca dizalo je šake u zrak puna dva sata. Oni mlađi zauzeli su prve redove, a stariji su se, negdje iza, kajali što su se nekad u životu odlučili ošišati. Nema veze, air guitar može se svirati i kad si proćelav, entuzijazam se cijeni.

Accept su promovirali „Stalingrad“, novi uradak, drugi s pjevačem Markom Tornillom. Nije lako za mikrofonom zamijeniti Udu Dirkschneidera, superhikovskog lika, no Tornillo, pljunuti Renato Metessi, izuzetno je pogođeno rješenje za upražnjeno mjesto frontmena. „Stalingrad“ me nije ni okrznuo, vjerojatno je većinom predstavljen u prvih dvadeset minuta, kada me u Jedinstvu nije ni bilo. Zaboravivši na njemačku preciznost i disciplinu, računao sam da ću nakon prvog poluvremena Dinama i PSG-a stići taman na vrijeme. Ali ne, Nijemci su štreberski poštovali satnicu, pa sam vlastitom nesmotrenošću propustio „Restless and Wild“.

Accept u Zagrebu (Foto: Anastazija Vržina)

E, ali zato mi nisu utekle „Breaker“, „Neon Nights“, „Fast as a Shark“, „Metal Heart“ i „Balls to the Wall“, himne koje su Accept i učinile legendarnim. Gitare „na ve“, kristalno čisti riffovi, refreni stvoreni za glasno izvikivanje i atmosfera marširanja protiv Sila Zla. Nostalgično i nabrijano, za svaku generaciju ponešto. Accept su odradili odličan koncert; glasan, mudro posložen i školski. Od njihovih solaža boljela je zubna caklina, od „Metal Hearta“ boljeli su vratovi.

Accept i PSG sinoć su odnijeli sva tri boda iz Zagreba. Acceptu smo se predali bez borbe. I opet bismo…

Dakle, da. Oni još postoje. Srećom.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X