Adele ’30’ – borba s posttraumatskim poremećajem

’30’ kao da se ‘čita poput nekog romana’ ili ‘gleda poput neke TV serije’ dok pjesme transcendentno dolaze kao soundtrack radnje koja se odvija.

Adele ’30’

Diskografski oporavak od pandemije kao da se poput bujice slio u svega par mjeseci ove jeseni. Objave albuma frcaju svaki čas i bukira se koncertno povratničko proljeće 2022. u svijetu popa i rocka. Jest da su ove godine globalno koncertno bili aktivni jazzeri, no oni općenito imaju najpliće džepove. Nakon Coldplaya, Eltona Johna, Eda Sheerana i čak švedske grupe ABBA na scenu se vratila i Adele, prekinuvši diskografski hiatus nakon glazbenog bestsellera „25“ iz 2015. godine.

Iako se prošli mjesec oglasila intimnim singlom „Easy On Me“ otpjevanom uz klavirsku pratnju, povratak Adele bio je sve samo ne skroman, naime odjeknuo je kao bomba u svim segmentima, te je već tada bilo jasno da će „Tridesetica“ zasigurno ponoviti komercijalni uspjeh prethodnika, ako ne i nadmašiti ga u narednim mjesecima.

Jest da je u popu zavladao trend okretanja prema optimističnijim temama i pozitivnijim mislima (kao što se i inače događa s glazbom u i nakon traumatičnih perioda ljudske vrste), no to nekako ne vrijedi za Adele koja je novi album iskoristila kao terapiju od stresa, a kako je i sama rekla, uhvatila se u razmišljanju da je možda trebala ove pjesme ‘zakopati’ u neku arhivu i snimiti neke nove iz razloga jer se previše emotivno otvorila u njima. S tim se može i složiti jer su čak i ‘suze zabilježene’ na „30“, dakle išlo se i malo predaleko u dočaravanju trauma, ali ovo je trenutno prvi album velike amplitude koji se posredno bavi s razornim posljedicama ‘zaključavanja’ koje još nisu došle na naslovnice, a to je da je pandemija rasturila brojne bračne zajednice.

Adele to nije išla raditi ciljano, već se i njoj dogodili  bračni krah i sve ono što kao posljedice traume dolazi nakon toga. U tom smislu put do velikog broja, prvenstveno, slušateljica tu je gotovo zagarantiran. „30“ kao da se ‘čita poput nekog romana’ ili ‘gleda poput neke TV serije’ dok pjesme transcendentno dolaze kao soundtrack radnje koja se odvija.

Nema tu pretjerano puno koketiranja s modernim stremljenjima u popu. „30“ je duboko tradicijski ukopan u sigurne obrasce soula, gospela, jazza i popa, tj. ima modernog, ali ‘na žličicu’ u središnjem dijelu albuma, ali i te pjesme (konkretno; „Cry Your Heart Out“, „Oh My God“ i „Can I Get It“) nose moment koji bi se mogao okarakterizirati kao ‘isplesati suze’ da bi se moglo nastaviti dalje. U produkcijskom smislu je to pametan potez, jer obzirom kako album krene, kao da se iščitava nakana same Adele da ga sabotira, završi prije vremena i oprosti se od svih u suzama.

Uvodna „Strangers By Nature“ započinje mračni triptih pucanja veze koji se nastavlja s „Easy On Me“ i kulminira s „My Little Love“ koja sadrži traumatični razgovor s djetetom i završava Adelinim plačem u telefonsku slušalicu, koji je pomalo jeziv jer lako može biti da je snimljena, tj. dokumentirana realna situacija, a ne da je riječ o procesu u studiju. Djeca su uvijek najveće žrtve raspada bračnih zajednica, a korištenje njih, makar i u ovom obliku, uvijek je delikatno. Iz nekog kuta koji uključuje i moje osobno roditeljstvo, mislim da je Adele tu prešla granicu, jer ljudi su jednom davno izmislili formu pjesme kako bi najgoru tugu i traumu pretočili u apstrakciju i na tom nivou probali izroditi ljepotu. Smatram da je Adele dovoljno dobra, dapače izvrsna pjevačica, te da joj ne treba takav upliv dokumentarističkog u pjesmu, pored sve proživljene traume. Poredbe radi, zamislimo samo da je u pjesmu „Strange Fruit“ koju pjeva Billie Holiday još dodan zvuk škripe konopca i glasanja vrana. Svakako bi dobili neprobavljivi horor. Ljudi se pjesmama liječe od horora, a ne inficiraju njime. Adele je s „My Little Love“ upravo napravila potonje.

Poseže ona za pozadinskim konverzacijama i u „I Drink Wine“, no tu drži vodu kao priča o najturbulentnijem periodu svog života (koja, valjda, opravdava vino na stolu).

Drugi dio albuma kao da ispipava teren za Adelinu ‘baladu nad baladama’ i ona se ukazuje u skoro sedam minuta dugoj „To Be Loved“ (čiji klavirski početak jako podsjeća na “Summer In Siam” The Poguesa). U „To Be Loved“  kao da je testirala do kud može rastegnuti svoje glasnice, pa onda nastaviti i preko te granice. Estetski je ta ‘over the top’ izvedba upitna, no u praksi (onoj koncertnoj) Adele je vrlo vjerojatno zakucala highlight svake večeri za sve one koji doslovce žele doživjeti da netko ‘ostavi svoju dušu na pozornici’. Osobno, puno je bolje to napravila u odjavnoj „Love Is A Game“ koja u istinskom brodvejskom revijalnom stilu odjavljuje „30“.

U konačnici, iako ima diskutabilnih ‘estetsko-emotivnih zahvata’, ovaj album će definitivno ustoličiti Adele na tron najtraženije pjevačice današnjice, kao što ga je teško i usporediti s prijašnjim radovima koji pripadaju nekom starom normalnom svijetu i njegovim problemima, a dobro znamo da je novonormalno promijenilo sve.

Ocjena: 7/10

(Columbia / Menart, 2021.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X