Jedini pravi smisao sviranja je imati partnera s kojim izmjenjuješ ideje, reče ne jedan glazbenik. Možda tomu jest tako i samostalni nastup instrumentalista možda jest lišen tuđe poticajne iskre, no sam s glazbalom, umjetnik se neometano može zagledati u se, osluhnuti vlastito biće i sviranjem prenijeti unutarnje stanje.
„Mi ne sviramo skladbe, nego osjećaje koje one u nama pobuđuju,“ kazao je dvostruki Grammyjevac Alan Broadbent (1947), rođen na Novom Zelandu, od 1972. nastanjen u SAD-u, za samostalnog koncerta u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, održanog u sklopu 25. Festivala Jazz.hr.
Tijekom devedesetak minuta interpretirao je deset mahom jazz standarda – „Body and Soul“ Johnnyja Greena, „Blue and Green“ Milesa Davisa i Billa Evansa, „If You Could See Me Now“ Tadda Damerona, „Peace“ Horacea Silvera, „I Wish I Knew“ Harryja Warrena i dr. – što uglavnom sljubiše čistoću klasike, sjetnu zadimljenost bluesa i slobodu jazza. Tonovi, emocije i misli Broadbentova sviranja ugodno su se razlijegali krasnim akustičkim mukom dvorane i nazočne nježno krijepili mirom, milinom i ljepotom, dok su donekle drukčiju, no također blagotvornu melemsku notu dale nešto življe izvedbe, što umaknuše bluesu – „What Is This Thing Called Love“ Colea Portera, „My Little Suede Shoes“ Charlieja Parkera i „Solar“ Milesa Davisa. Hvala na terapiji.
U subotu, 28. ožujka, Broadbent će na istoj pozornici nastupiti s Jazz orkestrom HRT-a.
(KD Vatroslava Lisinskog, mala dvorana, Zagreb, 26. ožujka 2015.)