Razgovor s članovima američkog eksperimentalnog post-rock benda uoči koncerata u Zagrebu i Šibeniku.
Kao da nije dovoljno originalno što su sjedinili gospel vokale i post-rock izričaj, već su i jedan od rijetkih bendova s američkog kontinenta koji zdušno promovira antifašizam. Kad se tome svemu pridodaju i ekstatični reporti s njihovih koncerata, jasno da zašto se oko povratka Algiersa na hrvatske pozornice podigao priličan hype.
Četvorka iz Atlante 12. veljače nastupa u zagrebačkoj Močvari, a dan kasnije, 13. veljače, u preuređenoj dvorani kluba Azimut u Šibeniku.
S članovima benda, koji je dosad objavio dva iznimno hvaljena studijska albuma “Algiers” i “The Underside of Power” te koji je istaknut kao najbolji trenutak prošlogodišnjeg SuperUha u Primoštenu, porazgovarali smo na daljinu. Algiers su Franklin James Fisher na vokalu, Ryan Mahan na bas gitari, Lee Tesche na gitari i Matt Tong, nekadašnji bubnjar i suosnivač grupe Bloc Party. Evo što kažu…
U Hrvatskoj ste sad već redoviti gosti. Dovoljno ste puta bili da već možete imati i neke konkretne impresije o ovoj zemlji…
O da, jako zanimljiva država s kompliciranom poviješću Svatko koga smo sreli bio je toliko ljubazan da nam odgovara na sva naša pitanja o vašem društvu i iskustvima života kod vas. Svaki put naučimo nešto novo o Hrvatskoj.
Ovoga puta dolazite i u Šibenik, dosad najmanji hrvatski grad u kojem ćete imati samostalni koncert. Kakva uopće imate očekivanja od grada i publike o kojima dosad pojma niste imali?
Puno putujemo i stalno otkrivamo nova mjesta. Evo, dok radimo ovaj intervju nalazimo se na granici Ukrajine i Poljske. Uvijek nastojimo biti otvoreni prema svakom novom iskustvu i saznati što više. S druge strane, pokušavamo zatomiti bilo kakva očekivanja od publike, jer nas to samo odvraća od posla kojim se bavimo.
U ovim balkanskim zemljama politička situacija je stalno „na rubu“ i čini mi se da publika lakše i jače prihvaća bendove koji nose nedvojbenu političku poruku. Osjećate li razliku u reakcijama od države do države?
Pa i ne baš. Izgleda da dobivamo solidan feedback gdje god da nastupamo. Teško je mjeriti reakciju publike i stavljati je u kontekst društva u kojem se trenutačno nalazimo. Nekad se ljudi samo žele pojaviti na koncertu i zabaviti se, kako bi zaboravili na svakodnevne probleme. Mada uvijek ima i onih koji nakon koncerta žele s nama pričati o povijesti i politici. Nije bitno kako ljudi reagiraju, svaka reakcija je vrijedna.
Dakle, vaše poruke ipak dopiru do ljudi…
Teško je reći u kolikoj se mjeri publika uopće želi opterećivati našim temama. Mi svakako dobivamo pozitivne reakcije nakon koncerata, a sad koliko je to zbog toga što su ljudi uživali u našoj izvedbi, a koliko zbog naših tekstova, ne znamo. Putem nailazimo na puno naših istomišljenika, tako da te naše ideje očito dopiru do nekog.
Smatrate li sebe uopće politički angažiranim bendom?
Ma, pazi, danas se sve može interpretirati kao politički aktivizam. Mi pjevamo o povijesti, ljubavi, seksu, nasilju i smrti, pa ako nas to čini političkim bendom, neka bude.
Dosad ste valjda i sami shvatili da glazbom ne možete mijenjati svijet, ali isplati se pokušati…
Apsolutno, inače ništa od ovoga ne bi imalo smisla. Optimizam i pesimizam idu ruku pod ruku, to je ono što zovu – biti realan u svojim očekivanjima. Nadamo se da možemo stvoriti nekakvu neopipljivu umjetničku enklavu gdje će ljudi moći neometano komunicirati i izmjenjivati ideje, pa ako to dovede do nekakvih promjena, sjajno. No, nakon svega, mi smo ipak samo glazbenici…
Već i vrapci na grani znaju da s kapitalizmom i demokracijom mnoge stvari ne štimaju. Kako biti politički angažiran glazbenik, a istovremeno se oduprijeti konformizmu koji nudi glazbena industrija?
Teško. Demokracija u kombinaciji s kapitalizmom je, barem u Sjedinjenim Državama, dosegnula nepojmljive razine perverzije, sav je fokus prebačen na spektakle, a važne teme su marginalizirane. To je potpuni apsurd. Takva se situacija prenijela i na muziku i plaši nas što mladi ljudi ne vide koliko je to toksično. Glazbenici bi trebali naći vlastite pozicije s kojih bi djelovali samopouzdanije, sklapajući osobno ugovore s promotorima, vlasnicima dvorana ili ljudima iz industrije. To je puno posla, ali tako se dolazi do slobode rada što nije dostupno ako si u svemu tome samo zbog para.
Vratimo se muzici… Mnogi će kritičari vaš uspjeh prepisati rijetkoj simbiozi gospela i post-punka. Je li zbilja tako jednostavno?
Pa i jest. Dodao bih još da nas inspiriraju i psihodelija i eksperimentalni rock. Ponosni smo što sve te utjecaje možemo prenijeti kroz glazbu.
Sudeći po dosadašnjem ritmu objavljivanja, novi album Algiersa trebao bi izaći ove godine…
Da! Imamo još nekoliko pjesama na kojima radimo, ali dobar dio materijala je već gotov. Nešto od toga ćemo izvesti u Zagrebu i Šibeniku.