Po prvi put nakon nekoliko desetljeća možemo iskreno poželjeti i potencijalni nastavak.
Izvorni filmovi serija “Alien” poslužili su kao odskočna daska u karijerama raznih generacija redatelja, od originalnog autora i “čuvara” franšize, dugovječnog Ridleyja Scotta, preko megauspješnoga Jamesa Camerona pa do povremeno genijalnog Davida Finchera. Čak će i Jean-Pierre Jeunet daleko najslabijim izdanjem prvog niza (onog sa Sigourney Weaver), s “Alien Resurrection” 1997. napravili holivudski iskorak prije nego očara svijet šarmantnom “Amelie” četiri godine kasnije.
Tom popisu moglo se pridružiti i ime južnoafričkog vizionara Neilla Blomkampa (“District 9”), koji je već bio pripremio nacrte i ideje za peti unos u serijal, no od toga se odustalo, a meandrirajući Ridley Scott ponovno je uzde uzeo u svoje ruke i snimio dva prednastavka koja su naširoko dočekana na nož kod kritike i publike, pa je od “Alien: Covenant” ponovno trebalo proći sedam godina do sljedećeg pokušaja reboota franšize.
Zadatak je ovaj put predan u ruke urugvajskom redatelju Fedeu Álvarezu, autoru koji se proslavio vlastitim uratkom “Don’t Breathe” i (kao scenarist) njegovim manje sjajnim nastavkom, ali je osim toga postao i ključni rebooter nekad slavnih serijala. Tu je zadaću vršio katkad dobro (“Evil Dead” iz 2013.), katkad manje dobro (“The Girl in the Spider’s Web” i Neflixov užasni “Texas Chainsaw Massacre” iz dana pandemije koji nije režirao, ali je ovaj nastao prema njegovoj priči), pa je naslijepo bilo teško odrediti kako će se snaći u franšizi toliko voljenoj i popularnoj kao što je “Alien”.
Bez mnogo okolišanja, možemo reći da mu je uspjelo. Za razliku od Scottovih prednastavaka, Fede pred sobom ima vrlo jednostavan i pravocrtan sinopsis koji se vjerojatno može ispričati u jednoj rečenici. Rudarica Rain (Cailee Spaeny iz “Priscille” i “Civil War“) i njezin brother figure sintetički drug Andy (David Jonsson) pridružuju se njezinim prijateljima koji imaju plan iz napuštene svemirske stanice otuđiti krioničke kapsule i pobjeći na obližnji planet. Ono što ne znaju jest to da postaja krije neželjeno društvo ksenomorfa koji će dati sve od sebe da osujete njihovo putovanje u bolji život.
Kao tako mnogo filmova, i “Alien: Romulus” služi kao tzv. legacy sequel izvornika, film koji može funkcionirati samostalno, ali je cijelim nizom detalja (nebitnih za praćenje radnje) vezan za svijet prethodnih filmova. U slučaju “Romulusa”, radnja se odvija između prvih dvaju kultnih poglavlja SF/horor sage, Scottovog hermetičkog svemirskog slashera i Cameronovog akcijskog spektakla, te Álvarezov film svjesno ističe elemente oba navedena. Pogotovo je vezan na originalni film iz 1979. s obrzirom na činjenicu da se gotovo cijela radnja odvija u naslovnome brodu.
Ovdje treba pohvaliti određene tehničke aspekte filma, od briljantne scenografije Naaman Marshalla čiji brodovi i strojevi djeluju nevjerojatno realistično, do vješte montaže Jakea Robertsa. Sjajno je kako Álvarez tehnologiju daleke budućnosti nastavlja prikazivati s istim onim ograničenjima koja je Scott imao prije 45 godina i kako fenomenalno koristi praktične efekte u doba kad loš CGI postaje pretežak teret tolikim drugim filmovima. Iznimka tome je jedan loše kompjuterski generirani lik koji služi kao poveznica s izvornikom i toliko odudara od ostatka filma da se možemo s pravom pitati kome je uopće i zašto trebao.
Spomenimo i to da u završnici Álvarez prethodno postojeće body horror elemente podiže na sasvim novu razini stvaranjem jednog posebno odvratnog hibridnog čudovišta, no većina filma zapravo se svodi na dobro režirane jurnjave uskim hodnicima svemirske postaje s mnogo sluzi, kiseline i ružnih osmjeha ksenomorfa koji zajedno čine sasvim zadovoljavajući novi izlet u jedan od omiljenih znanstevno-fantastičnih svjetova iz zadnje polovice stoljeća. Za to su djelomično zaslužni i Speany i Jonsson koji svojim izvedbama unose dovoljno života da za njihove likove iskreno i navijamo.
“Romulus” je lako mogao ispasti i boljim filmom od ovoga kojega smo dobili, no svakako je mogao ispasti i mnogo, mnogo gore. Ovako po prvi put nakon nekoliko desetljeća možemo iskreno poželjeti i potencijalni nastavak. Premda bismo vjerojatno ipak najradije vidjeli što bi snimio Neill Blomkamp.
Ocjena: 7/10
(20th Century Studios, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
