Amira Medunjanin: Sevdalinka nije mainstream, nema tu ništa komercijalno

Razgovor s trenutačno najtraženijom i najcjenjenijom bosanskohercegovačkom pjevačicom nekoliko dana pred njezin premijerni nastup na OFF jazz & blues festivalu u Šibeniku.

Amira Medunjanin (Foto: Zoran Stajčić)

OFF festival u Šibeniku ove godine nastavlja lani započetu tradiciju sevdaha; nakon pamtljivog koncerta Damira Imamovića na OFF-u 2013., u četvrtak 17. srpnja na Trgu Ivana Gorana Kovačića nastupit će Amira Medunjanin. Interes je velik, što nimalo ne iznenađuje – Amirin talent i emotivno pristupanje svakoj novoj pjesmi podsjetili su nas, u ovoj novovjekoj kakofoniji zvukova, zašto muzika uopće postoji i zašto je životno bitna. S Amirom smo izmijenili nekoliko rečenica…

Sevdah je, čini se, propustio zajahati na prvom valu ekspanzije world music scene od prije petnaestak godina, već ga se na globalnoj razini počelo percipirati odnedavno. Kako objašnjavate činjenicu da su izvođači poput vas i Damira Imamovića u relativno kratkom vremenskom roku postali prepoznatljivi daleko izvan granica ove regije?

World music scena se razvijala kao jedan odgovor na prilike u muzičkoj industriji pred kraj dvadesetog stoljeća. Iskreno, puno je pomogla afirmaciji mnogih umjetnika koji inače ne bi mogli prezentirati svoj rad široj publici u svijetu.  To se prvenstveno odnosilo na glazbenike i autore iz Afrike i Azije. Taj fokus na otkrivanje i istraživanje nepoznatog ili malo poznatog je u dobroj mjeri usmjerilo cijeli žanr.  Sada je situacija malo drugačija, pošto je već to ustaljen način djelovanja i polako prerasta u industriju.  Ali,  sam world music je otkrio neke zaista divne osobe poput jedne Cesarie Evore ili je učinio puno na popularizaciji tradicionalne muzike iz raznih zemalja. Odličan primjer je fado, koji je odavno postao svjetski brand.  Upravo je ta otvorenost žanra prema novim i nepoznatim i manje ili nimalo komercijalnim muzičkim stilovima, autorima, izvođačima omogućila i nama s ovih prostora da promoviramo našu kulturnu baštinu.

Ali ovo je dobro pitanje iz jednog drugog razloga. Mogućnosti su velike u korištenju ovakvih resursa, a prvenstveno institucije jedne države uz podršku glazbenih asocijacija mogu uz malo uloženog truda puno učiniti na popularizaciji i promociji vlastite glazbene produkcije, izvođača, autora i naravno same države.

Krije li se dio uspjeha i u vašem drugačijem pristupu sevdahu, koji je s jazz i blues aranžmanima postao pristupačniji nenaviklom uhu. Odnosno, je li tzv. propitivanje sevdaha donijelo toj po definiciji tužnoj, ljubavnoj pjesmi, neku novopronađenu živost?

Svako ima svoje viđenje sevdaha. I ne bi valjalo da je drugačije. Svaka generacija unese dio sebe i na taj način se sevdalinka ponovo regenerira.  Ne treba bježati od eksperimentiranja i kombiniranja s drugim žanrovima.  Mislim da je samo pitanje dobrog ukusa i ozbiljnosti izvođača i da se pritom ne remeti unutarnje biće sevdalinke. Ali odgovor na ovo pitanje bi se moglo adresirati na zlatnu generaciju interpretatora sevdalinke koja je ostavila zaista puno glazbenog stvaralaštva.  Mislim da su oni zaslužni za sve veći interes mladih glazbenika i javnosti kada je u pitanju sevdalinka.

Zašto danas i nije toliko čudno da Amira Medunjanin nastupa na festivalu koji promovira jazz i blues? Kako je moguće da glazbeni izričaji rođeni u potpuno drugačijim kulturnim i društvenim prilikama i podnebljima, nađu zajednički jezik i na sceni djeluju kao saveznici?

Glazba je univerzalni jezik i ne poznaje granice. Ako ste otvoreni za suradnju i spremni za improviziranje onda ne postoje bilo kakva ograničenja. Nelogično bi bilo da se svijet ne usudi kretati ka nečemu novom, nekoj drugoj dimenziji i pokušati kreirati prostor oko sebe kako ga vidi u određenom trenutku.  Ja imam sreću što radim sa umjetnicima koji su izvrsni glazbenici i još bolji ljudi.

Ne znam kako to izgleda primjerice u Britaniji, gdje ste dobili odlične recenzije, ali u Dalmaciji se ljudi iz nekog razloga sa sevdahom poistovjete već u prvoj sekundi slušanja. Postoje li dodirne točke klapske pjesme i sevdaha, jer pretpostavljam da tu negdje leži tajna te povezanosti?

Nekada davno živjela sam i radila u Splitu.  Na nagovor moje prijateljice Lade Lušić priključila sam se mješovitoj klapi „Sedam Kaštela“. To su za mene stvarno nezaboravni dani. Klapska pjesma je izuzetno zahtjevna i mora čovjek imati dušu da bi mogao iznijeti stihove kako treba. Ono što je mene fasciniralo je taj specifičan način života klapske pjesme. Nije mi puno trebalo da se prilagodim načinu pjevanja, ali su mi „riči“ bile problem. Nisam znala što znače, pa mi je Lada bila prevoditeljica.  Jest, mislim da ste u pravu i da tu postoji neka tajna veza.

Postoji li ‘opasnost’ prevelike eksploatacije sevdaha, pa samim time i skretanja po estradnim stranputicama u traženju što većeg komercijalnog efekta? Mislim, već se sad svašta naziva sevdahom, kao što se i u nas svašta naziva klapskim pjevanjem…

Znam da ima pokušaja, ali većinom su neuspješni. Pazite, sevdalinka nije mainstream, nema tu ništa komercijalno. I mislim da tako treba i da ostane. U tome je draž. Vaša država je puno učinila na zaštiti klapskog pjevanja i smatram da je to jedini ispravan put. Treba se više usmjeriti ka novim generacijama, kao i kod nas jer vjerujem da će oni donijeti prevagu. S druge strane, govorimo o autohtonoj muzičkoj formi i bilo bi šteta ne promovirati je. Jer zaista je veoma interesantna i za ljude koji ne dolaze sa ovih prostora.

Jedan od vaših definitivnih aduta, što je uostalom i glavno obilježje sevdaha kroz povijest, jest emotivno unošenje u svaku pjesmu. Koliko vas to mentalno i fizički iscrpljuje? Možete li odraditi dva koncerta zaredom na jednakoj ‘energetskoj’ razini?

Kod mene to potpuno drugačije djeluje.  Ja se na sceni ne mogu iscrpiti jer mi publika daje energiju. Iz tog razloga nastupam u manjim prostorima kako bi mogla podijeliti svoje emocije sa ljudima koji dođu na nastup.  Sigurno da ne bih mogla raditi koncert kada ne bi bilo te interakcije. E, onda bih stvarno bila umorna poslije dvije otpjevane pjesme.

Vaš novi album „Silk and Stone“ ne donosi isključivo vaše interpretacije savdalinki, već istražujete i tradicionale iz susjednih vam država. Je li to neki novi glazbeni put kojim namjeravate krenuti?

Do sada sam snimila četiri studijska albuma.  Na svakom albumu su bile sevdalinke i poneka pjesma iz regiona koja me svojim senzibilitetom i porukom privuče. Te pjesme uvijek prvo nađu mene u određenom trenutku ili u nekom raspoženju.  Ne znam kako to ide, ali vjerojatno je taj put već negdje zapisan.

Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X