Koncert pod nazivom ‘Gdje pjesme nose ljudska lica’ otkrio nam je da ta ‘ljudska lica’ izviru iz svih kutova bivše nam zemlje, bilo u njezinoj tradicijskoj glazbi ili u poglavljima Velike jugoslavenske pjesmarice ispisanim u drugoj polovici prošlog stoljeća.
Otkako je sagrađena za potrebe Svjetskog rukometnog prvenstva 2009., Arena Zagreb stoji na Laništu kao vrhovni koncertni izazov domaćim i stranim glazbenicima. Pomalo prijeti svojim golemim kapacitetom od, prema uobičajenim internetskim izvorima, nevjerojatnih 22.000 mjesta za koncerte. Popuniti takav prostor do pristojne mjere izazov je za svakoga tko se odvaži pokušati, a rasprodati ga mogu samo oni najveći. Koncerti tamo stoga su često “krune karijera”, “potvrde statusa” ili “veliki testovi”.
U slučaju sinoćnjeg nastupa Amire Medunjanin, neosporene prvakinje sevdaha, a u široj sferi i balkanske narodne glazbe uopće, bio je to izrazito velik izazov čije breme je osjetno leglo na pleća pjevačice, što se prirodno moglo osjetiti u drhtajima njezinog glasa pri obraćanjima publici, ali ne i u pjesmi. Je li Arena bila napola puna ili napola prazna, ovisi o svjetonazoru svakog pojedinca koji si to pitanje postavlja, pa je i rezultat Amirinoga velikog testa također podlažan interpretaciji, no barem po pitanju programa i izvedbe, Medunjanin je pokazala da mu je dorasla i da Arenu zaslužuje.
Osim samog prostora, intimidirajuća je bila i prisutnost Simfonijskog orkestra HRT-a, glazbenog mastodonta koji može svojom silom s pozornice otpuhati i naoko otpornije igrače od delikatne Amire čije pjesme smo navikli slušati u mnogo oskudnijim aranžmanima, često i minimalističnima, u izvedbama sastava koje bi činilo tek nekoliko uglavnom jazz glazbenika. U njima bi njezin glas dobio mnogo prostora da pokaže sve svoje čari, no hoće li se moći nositi s dvosatnim programom u pratnji orkestra pod ravnanjem Jurice Petrača?
Pokazalo se, naravno, da hoće, a prvi okus spektakla dobili smo pri izvedbi uvodne “Jano mori” u kojoj se odmah pokazao izrazit sinergijski potencijal Amirine interpretacije i pompe orkestra kad su glazbenici udarili punom snagom u diznijevski, u potpuno pozitivnom smislu, krešendo. Program se nastavio izvedbama standarada iz baštine sevdaha “Kad ja pođoh na Bembašu” i “Moj dilbere”, da bi prvi od onih pravih vrhunaca večeri doživjeli s razornom izvedbom balade “Žute dunje” koja je uspijela izmamiti i pokoju prvu suzu u publici.
Došlo je tad i vrijeme da se krene na put čija je prva postaja bila u Međimurju gdje smo zastali da čujemo “Oj meglice”, a zatim se spustismo i do Podravine s “Čula jesam da se dragi ženi”. Činilo se ipak kako je publika s jačom dozom odobravanja reagirala na prve akorde pjesme “Rane moje” iz repertoara prerano poginule kraljice sevdaha Silvane Armenulić, a s ranjavanjem se nastavilo i u “Gde si dušo, gde si rano” na kojoj je briljirao prvi gost večeri, violinist Matej Mihaljević.
Manje pohvala zaslužio je Marko Kutlić koji je dobio zadatak posvete Indexima u solo izvedbi njihove “Balade”, a zatim i duetu s Amirom na “Da sam ja netko” i zvučao pretjerano samodopadno za finese koje zahtijeva materijal omiljenih sarajevskih pop idola, no stvari su ponovno sjele na pravo mjesto kad se zvijezda večeri ponovno prihvatila vodeće uloge pjevajući kultnu “Od druga do druga” crnogorskog barda Miladina Šobića dok je orkestar grmio silinom onog iz San Francisca koji je Metallicu pratio na “S&M”.
Na sredini koncerta uslijedilo je i gostovanje mlade Lu Jakelić koja je dosegla još jedan od vrhunaca s Amirom pjevajući megahit Zdravka Čolića “Ti si mi u krvi”, da bi zatim dobila priliku okušati i vlastiti materijal u Areni s orkestrom, pa je tako otpjevala “U mraku oceana” sa svog novog albuma “Šesto čulo”. Nakon posvetu Kemalu Montenu s “Dušo moja” uslijedio je još jedan odlazak u Makedoniju s “Tvojte oči Leno mori”, a zatim i još jedan blok klasika sevdaha na kojima je briljirao harmonikaš Antonio Vrbički, a to su “Grana od bora” i “Snijeg pade na behar na voće” koja se u posljednje vrijeme pretvara u pravu LGBTQ himnu, pa je i prikladno da je izvedena u Mjesecu ponosa, samo dva dana prije tradicionalne povorke u Zagrebu.
Iz Srbije nam je stigla “Lela Vranjanka”, a zatim na krilima bratstva i jedinstva i širokopojasne uključivosti i klapa Motovun koja je u dva kratka poteza pokrila Istru iz koje dolazi s Dalmacijom u klasiku “Tija bi te zaboravit”, a onda i Zagorom pjevajući “Cetinu”. Za zadnji vrhunac u službenom dijelu ipak se trebalo pričekati finale s “Ako znaš bilo što” Azre koja je od lo-fi zvuka akustične balade iz mračnog kutka spavaće sobe u izvorniku prešla put do bombastične epike jednog Ennija Morriconea koja je eksplodirala u sinoćnjoj izvedbi.
“Pjevat ćemo šta nam srce zna” otvorila je bis, a uslijedila je i “Što te nema” u sjećanju na Jadranku Stojaković kao finalni emotivni vrhunac da iz publike izvuče i zadnju suzu u večeri ionako obojanoj elegičnim tonovima boli koja oplemenjuje.
Koncert pod nazivom “Gdje pjesme nose ljudska lica” otkrio nam je da ta “ljudska lica” izviru iz svih kutova bivše nam zemlje, bilo u njezinoj tradicijskoj glazbi ili u poglavljima Velike jugoslavenske pjesmarice ispisanim u drugoj polovici prošlog stoljeća. Sve su to pjesme “što nam srce zna” i pjevali smo ih s puno ljubavi zajedno s Amirom na njezinom velikom testu. Ne boj se, Amira, prošla si.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
