Amira Medunjanin u Šibeniku – od Tome Zdravkovića do Azre

Tvrđava sv. Mihovila u četvrtak je bila omotana sevdahom, u zagrljaju jedne od najboljih pjevačica regiona, ovaj put u povoljnim vremenskim uvjetima.

Amira Medunjanin na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku (Foto: Sanja Raičković)

Amira Medunjanin u Šibeniku je prošli put bila prije pet godina, također na Tvrđavi sv. Mihovila, kada joj je dalmatinsku dobrodošlicu poželjela bura koja ju je skoro otpuhala s pozornice, pa se za svoj sinoćnji šibenski koncert bolje pripremila: sama je priznala da je pazila da ne obuče nešto široko da ne bi opet vijorilo oko nje: “sad kad sam se pripremila, nigdje bure”. U skromnoj ali sasvim dostatnoj pratnji klavijaturista Bojana Zulfikarpašića (koji je i producirao njezin posljednji album “For Him and Her”, objavljen ove godine) na “koronaklaviru”, Amira je publici priznala da ju je posebno obradovalo što je izašla ta ploča, koliko god to staromodno zvučalo, jer na tom nosaču ipak ostaju tragovi magije kakvu smo osjetili svi koji smo u predinternetskim vremenima jedino kupovanjem novih ploča i kaseta (ili slušanjem kod prijatelja) nalazili nove bendove i otkrivali nove vrste muzike.

U tim vremenima, da mi je netko rekao da ću biti očarana koncertom narodne muzike, rekla bih mu, zdravo tinejdžerski, “mama ti sluša cajke”. Danas ipak razumijem razliku između turbofolka i one prave, narodske muzike, a moram priznati, ovako javno, da ni prema turbofolku nemam više iste osjećaje kao dok sam podlijegala muzičkom snobizmu, iako ću radije slušati distorziju nego, ne znam, Milicu Todorović, ali nemojte se iznenaditi ako me u sitnim satima nađete na nekom stolu kako urlam “Tri čaše”.

Logično, ni Amira me nije ostavila ravnodušnom, vjerujem da nikoga tko je bio na Tvrđavi nije. Otvorila je pjesmom legendarnog Tome Zdravkovića “Svirajte noćas samo za nju”, a nakon narodne “Prošeta se Jovka Kumanovka”, Amira je zatražila da se upale reflektori nad publikom da bi se uvjerila da je stvarno tu, da pjeva uživo, a ne preko nekog ekrana, kako je čak i navikla u posljednjih pola godine. Online nastupi imaju svoje prednosti i mane, ali ipak je dio koncertnog iskustva biti na istom mjestu u isto vrijeme, kao sinoć u Šibeniku, dok su svjetla padala na dvojac na stejdžu, uz povjetarac i pod nadzorom polumjeseca i Jupitera koji ga ovih dana prati.

Nakon “Čula jesam da se dragi ženi”, koju je Amira opisala kao kajkavsku “Omer Beže”, doduše pomalo okrutniju, jer draga ne samo da dolazi na svadbu svog dragoga, nego mu za ručicu dovodi i sina. Amira je prokomentirala da, jasno, Josipa Lisac najbolje izvodi “Omer Beže”, a u šali je dodala: “eto nisam ni ja za bacit”. Koliko god uživa u pjevanju, Amira još više uživa kad publika pjeva s njom pa je iznenadila sve koji su prvi put na nekom njenom koncertu kad je krenula “Kafu mi draga ispeci”, koja je pretvorila publiku u zbor.

Amira Medunjanin na tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku (Foto: Sanja Raičković)

Prije “Pjevat ćemo šta nam srce zna”, jedna posjetiteljica pitala je smije li se uopće sići na prostor ispred pozornice i plesati. Amira ju je oduševljeno pozvala, a žena je, sasvim sama, došla i otplesala što joj srce zna. U molskim ritmovima, uz Amirin nadljudski glas, ta plesačica je, bar na kratko, prkosila praznom podiju i svima što su ostali sjediti, kao da se svijet oko nje ruši, a jedino što ona može je pustiti tijelo da prati pjesmu i uživa u euforičnom plesu kao da joj je zadnji; kao da je i ona simbol svih koncerata na kojima u vremenu općeg straha i bolesti ipak zadržavamo kutak za umjetnost, za proverbijalni zdravi duh od kojeg su nam i tijela zdrava.

“Zemi me zemi” bila je, čini se, previše sevdah, pa je između pjesama Amira zamolila Bojana da odsvira nešto drugačije, “daj temu iz Spidermana” (nesumnjivo zato što mu je taj superheroj bio na majici), a kad je vidjela da su Šibenčani prihvatili njezinu šalu, sama je započela “Pristao sam biću sve što hoće” Bijelog Dugmeta, što je publika dočekala aplauzom usred stiha. Novovalni blok nastavila je jednom od najintimnijih Azrinih pjesama “Ako znaš bilo što”, na koju je naslonila prva dva stiha megahita “Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac”, ali ipak smo ostali zakinuti za ostatak akustične, tj. klavirske verzije.

Sevdahu smo se vratili uz makedonsku narodnu “Tvojte oči Leno mori”, a Amira je sišla sa stejdža na prazni podij i, na čudo bogova koncerata, rekla toncu zvanom Tesla da slobodno isključi njezine monitore. Iako je bila na dnu amfiteatra, ispod publike, svejedno je bila najveća na svijetu dok je pjevala “Danku”, još jednu pjesmu Tome Zdravkovića, i “jednu pravu bosanskohercegovačku sevdalinku” “Snijeg pade na behar na voće”. U narodnom tonu nastavila je svoje putovanje kroz kulturu Balkana, od najsjevernijih kajkavskih dijelova, do pjesama makedonskog juga kojima bi kajkavci teško razumjeli tekst, ali uz Amiru bi shvatili ono bitno: emociju. Publika joj je pomagala s refrenima, a nakon pjesama “Zapjevala sojka ptica”, “Eleno kerko” i “Grana od bora”, vratila se na pozornicu.

Zadnja stvar “oficijelnog” dijela bila je “Edno momče”, nakon koje je Amira na klavijaturi odsvirala temu peruanske narodne “Kondorov let”, i otkrila da je to “jedina pjesma koju znam svirat, i to jednom rukom!” Potpuno opuštena, nije nam morala otkrivati da ona nije “žena od protokola”, nego je samo krenula s bisom, bez gubljenja vremena na silaženje s pozornice i ponovno vraćanje.

Na bisu je odsvirala “Imam jednu želju”, a prije još jedne Zdravkovićeve “Umoran sam od života”, po prvi put u večeri stavila je mikrofon na stalak i pola pjesme izvela bez pratnje, a uvjerena sam da ljudi u publici nisu htjeli ni ispustiti dah da im ne bi promakao koji vibrato ove majstorice. Još “Dušo moja” Kemala Montena i na samom kraju svedah svih sevdaha “Što te nema” – i to je bilo to. Ovacije. Iako je Amira ostavila dojam da bi na stejdžu mogla lako ostati do jutra, ostavila je Šibenčane u čežnji i najavila da će rado opet doći. Ako bude zdravlja, bit će i puna Tvrđava, ne sumnjam.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X