Najčešće proorijentalno vijugavo zmijuljenje ponajviše bosanskohercegovačkih i srpskih, ali i drugih „regionalnih“ (makedonskih, crnogorskih, kosovskih, hrvatskih, vojvođanskih) tradicionala i starogradskih u jazzy-bluesy reinterpretaciji koja, vele, smeta sevdalinske tradicionaliste, no koji tolerantnijem, prosječno izoštrenom uhu ni ne mirišu na „veleizdaju“ iskonskih vrijednosti, ljulja, zanosi, osvaja, dira.
U uvodno popratnoj riječi novoga CD-a Amire Medunjanin, „Silk & Stone“, Boris Dežulović poetski esejizira o „bezdanoj ženskoj tišini“ koja je stoljećima ostala ista. O tišini kao domu duše, o tišini koja nam u suvremenom svijetu nerijetko manjka, u knjižici prethodnog Amirinog CD-a „Amulette“ (World Village, 2011.) zbori Aleksandar Hemon.
Tišina je nedvoumno bila važan sastojak sinoćnjeg nastupa Amire Medunjanin u dupkom punoj dvorani Istra zagrebačkog ZKM-u, u sklopu 10. Vip Zagreb Jazz Festivala, protegnutoga na više mjeseci. Besprijekorno ozvučen prostor iznimne akustike čujno je disao tišinom u koju su se, ne istiskujući je, ostavljajući joj prostora, uvažavajući je kao idealan fon, računajući na nju kao vrijednog saveznika, nježnom čvrstoćom prostirali zvukovi šesteročlanog akustičnog sastava koji uz pjevačicu Medunjanin čine klavirist Bojan Zulfikarpašić ili Bojan Z, kontrabasist Nenad Vasilić, gitarist Boško Jović te turski gosti, udist Yurdal Tokcan i kanunist Hakan Gungor, društvo koje je odsviralo i „Silk & Stone“ čije je ovo bilo premijerno koncertno predstavljanje.
Čisto, bistro, jasno, nerazmetljivo pustolovno i bez neobuzdanih improvizacijskih izleta, odnosno uvijek u barem naizglednom osnovnom okviru, sekstet je svirao zaneseno, decentno i strasno, uživajući u glazbi i međusobnom nadopunjavanju. Tipičnih solo izleta nije bilo, no brojnim su finesama i prosolističkim šetnjama unutar tijela pjesme nerijetko pojačavali emocionalni učinak i složno gradili čaroliju dirljiva sevdalinskoga okusa čežnje i melankolije koji nisu lišeni određene humorističnosti. Preplitanja uda, kanuna i gitare, odnosno klavira i kontrabasa neprestano su razigravali glazbeni obzor, a među efektnijim doprinosima bijaše Tokcanov prelazak na električnu fretless gitaru kojom je ambijentalno, malne floydovski jecao tijekom „Što te nema“ ili pak Gungorov uvod u završnu „Telal viče“ u kojem je bez kičerskog pretjerivanja iskazao „opernu“ raskoš mogućnosti svog sedamdesetosamžičanog glazbala, a što su bile povelike, uočljive razlike u odnosu na studijske inačice.
Povrh svega i prije svega, dakako, Amirino pjevanje, beziznimno zvonko, sigurno, uneseno, nadahnuto, savršeno emocionalno intonirano. Dosad izrečene usporedbe s Billie Holiday, Ninom Simone i s Cesariom Evorom, u glasilima kao što su The Guardian, fRoots, The Daily Telegraph, Sunday Times, Financial Times… ne trebaju navesti na izravno odmjeravanje, nego ukazuju na to potpisnici takvih misli drže da Amira Medunjanin pripada među najbolje.
Nešto više od dva sata nastupa ispunile su mahom pjesme s dva spomenuta, posljednja albuma, a u po jednoj pjesmi gostovali su kontrabasist Stjepan Horvat i gitarist Ante Gelo. Najčešće proorijentalno vijugavo zmijuljenje ponajviše bosanskohercegovačkih i srpskih, ali i drugih „regionalnih“ (makedonskih, crnogorskih, kosovskih, hrvatskih, vojvođanskih) tradicionala i starogradskih u jazzy-bluesy reinterpretaciji koja, vele, smeta sevdalinske tradicionaliste, no koji tolerantnijem, prosječno izoštrenom uhu ni ne mirišu na „veleizdaju“ iskonskih vrijednosti, ljulja, zanosi, osvaja, dira. Efekt „prepakiranja“, kako glazbenog, tako i prezentacijskog (obraćanje publici načelno „nekafanskog“ profila) teško može biti negativan – ljepota melodija i tekstova te dubina osjećajnosti prevedeni u glazbu, u ovakvoj su preradi prezentni bez ostatka, ali i bez dijelu publike odbojne presnažne asocijacije na pijanokafanski folk koji se u javnom mnijenju nesretno povezuje s još nesretnijim turbofolkom, pop-folkom i plićim područjima estrade, s kojima, zapravo ima puno manje dodirnih točaka negoli s bluesom i jazzom, a onda posredno i s rockom.
Uzbudljivosti i zabavnosti koncerta uvelike su doprinijele i Amirine konferanse koje su, po slobodnoj procjeni, zapremile četvrtinu do trećinu šoua. Pravdajući svoju blagoglagoljivost time što je bila pod velikom tremom, koja je, reče, nije napustila sve do kraja, Amira je nastup odmah spustila na razinu nepretencioznog, ljudskog druženja, šaleći se između pjesama na svoj račun, čavrljajući o ovome i onome, ponečemu nas podučivši, nerijetko predlažući bendu da neku pjesmu preskoče, jer ju je teško pjevati. „Stvarno ne znam hoću li moći.“ Naravno, mogla je, a doista neobično dugačkim razgovornim međucima nije zagnjavila jer je, nasreću, duhovita, a komični joj je timing vrlo blizu pjevačkoga osjećaja. U tom je smislu podsjetila na umjetnost „stand-up koncerata“ koju je u nas najzapaženije razvio Zoran Predin.
Eh, i kako se sad te šale i šege spajaju s repertoarom koji je u osnovi obilježen oprečnim tonom tugaljivosti? Začudo, odlično, jer Amira ni jedno ni drugo ne čini po nekom eventualnom, prozirnom ili usiljenom PR-receptu, nego zdušno i spontano (barem je takav dojam), a humor i melankolija ne isključuju jedno drugo, zar ne? Uostalom, kako u jednom intervjuu reče Amira, pri pjevanju pojedinih sevdalinki „duša se lomi. Istodobno ste tužni i sretni, uzbuđeni i ljuti.“
Amirin CD „Silk & Stone“ u Zulfikarpašićevoj glazbenoj produkciji donosi deset regionalnih, korijenskih folk pjesama izabranih i izvedenih u očekivanom sevdah-blues-jazz tonu, bez naglašenijih skretanja sa smjera određenog „Amuletteom“. Kao i u koncertnoj izvedbi, teško je ili nemoguće istaknuti neki posebno uspješan broj ili trenutak, jer razina vrsnoće i izvrsnosti pa i ugođaja neprestano je vrlo visoka, bez dramatičnijih oscilacija, a bez omalovažavanja studijskih snimaka, jedino se može reći da sve bolje zvuči u koncertnom izdanju neposrednosti i izravnosti, kako komunikacije tako i akustičkih kvaliteta.
(koncert: ZKM, Zagreb, 15. svibnja 2014.)
CD: Silk & Stone (Aquarius, 2014.) – Ocjena: 8/10
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
