Prvi posthumni, i treći u nizu, album Amy Winehouse ugledao je svjetlo dana i očekivano pomeo konkurenciju kad je prodaja u pitanju. Producenti Mark Ronson i Saalam Remi poštenu su se potrudili da to i s glazbene strane bude opravdano, te je talent pjevačice još jednom zasjao u punom sjaju.
Pomalo je bolno i sjetno iskustvo preslušavati album „Lioness: Hidden Treasures“, jer čim se čuo prvi stih pokojne Amy Winehouse na uvodnoj pjesmi „Our Day Will Come“ još jednom je jasno kakav talent nas je napustio. Pored toga srsi prolaze kroz leđa kako se glazbena priča dalje odmotava jer album kao da je nastao za posthumno preslušavanje. Nije to ona borbena, čangrizava i ironična Amy kakva je bila na albumima „Frank“ i „Back To Black“. Na „Lioness: Hidden Treasures“ je sjetna i okružena revijalnim zvukom. Kao da gledate neku staru požutjelu razglednicu s nemarno napisanom porukom osobe koje više nema. A sve se doslovce dogodilo „jučer“. A sad jel bi ovaj album imao ovu težinu da je Amy kojim slučajem živa? Ovako, to je potresni posljednji pozdrav pjevačice koja je tek trebala nešto reći svijetu, a opet posljednje poglavlje zvuči tako zaokruženo i kompaktno iako je skrpano od svih Amyjinih poznatih studijskih sessiona.
Producenti Mark Ronson i Saalam Remi su napravili izuzetan posao spojivši sve te segmente u jednu pitku i logičnu cjelinu. Jest da su oni Amy Winehouse najbolje poznavali kad je njena glazba u pitanju, no to nije mogla biti garancija već u startu da će „Lioness: Hidden Treasures“ biti na zavidnom nivou. No ipak nije sve besprijekorno. Dvije stvari bodu oči, tj. uši. Prva je Amyjim prepjev Jobimovog evergina „The Girl From Ipanema“. Pored glasovne superiornosti koju je posjedovala, latin jazz ipak nije bio prirodno obitavalište Amy Winehouse. Brazilci drukčije prilaze vokalnoj harmoniji, kao što su i drugačija naglašavanja. Amy je bila škola Dinah Washington i Elle Fitzgerald, a nipošto Astrud Gilberto čija verzije „Djevojke iz Ipaneme“s João Gilbertom i Stanom Getzom je i dan danas nenadmašna. Amyjina verzija više zvuči kao neobavezna zezancija s nekog sessiona nego ozbiljni pokušaj hvatanja u koštac s tom pjesmom. No opet i iz toga je izašao njen improvizacijski šarm, pa se može razumjeti zašto su se Ronson i Remi odlučili uvrstiti je.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=CxYRbzGi8Rg[/youtube]
Druga stvar koja strši je Nasovo repanje u „Like Smoke“. To je jednostavno „šaka u oko“. Niti je to njemu trebalo bez obzira na prijateljsku bliskost s pjevačicom. Ne radi se o nekakvom eventualnom glazbenom puritanizma jer u retro easy jazz ozračje bilo kakvo agresivno nabrajanje riječi je suvišno. U ovom slučaju to zvuči kao da su se slučajno pomiješale dvije stilski različite radio stanice. U korist tome ide duet sa starim šlager-majstorom Tonyjem Bennettom „Body And Soul“ koji itekako ima smisla, te stilske i emotivne gracioznosti. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
