Blast to the past – točnije u 90-te, bio je sinoćnji koncert Anesthesie u Vintage Industrial Baru.
Anesthesia je bilo prvo jako domaće ime thrash metala tijekom devedesetih, naravno u onom ratnom i poratnom periodu kada je nova scena tek počela dobivati obrise u novoj državi i novonastaloj situaciji. Bio je to period kad su brojni demo bendovi donosili odluku kako je pjevanje na engleskom jeziku jedina logična budućnost. Tržište bivše države nestalo je u ratnom vihoru, a tamo gdje su nekad bile veze među ljudima, zjapio je golemi nepremostivi kanjon u kojem su samo odjekivali rafali i granate. Spaljeni mostovi stoga su tjerali na jednu drugu percepciju. Posebice u glazbi.
Iz današnje perspektive gledano, bilo je jako naivno vjerovanje svakog tog benda da s engleskim može dobaciti dalje od Bregane (ili do Šentilja ako bi bili optimisti), no s druge strane taj dio napredne scene bio je slobodan od okova kompromisa tj. često dirigiranih diskografskih savjeta koji su gušili progresivnost u ‘korist’ pokušaja sviđanja širem auditoriju. Dakle, nastojalo se djelovati na način na kojem je tada u kreativnom smislu funkcionirala strana scena, jest da to nije imalo nikakvog efekta na stranu scenu, ali visoko podignute letvice puno pridonose profesionalnom i ozbiljnom radu u bendu i njegovom ‘tesanju’ do nivoa na kojem može parirati profesionalcima i nadasve biti uvjerljiv na pozornici. Bilo je to u najmanju ruku oslobađajuće. Svi su bili spremni na trud i znoj i što je najvažnije trudili su se i znojili. Rock nije bio mjesto za slabiće, novac je možda bio na vidiku, ali oko toga nitko nije razbijao glavu. Veću sreću su pričinjavali dobro odsvirani koncerti, pa makar i pred dvadesetak ljudi. Kao da su se svi držali one maksime koju već godinama ponavlja Marko Brecelj kad u svom klubu u Kopru najavljuje bendove pred šačicom njih riječima: „Nema puno ljudi u publici, što znači da će koncert biti dobar.“
Na način kako je koprivnički Overflow tada djelovao unutar punk rocka, tako je zagrebačka Anesthesia udarala u ritmu thrash metala. Ujedno su i jedan i drugi bend objavili vinile za tada tek osnovanu T.R.I.P. podetiketu Croatia Recordsa pod ingerencijom Aleksandra Dragaša. Vrijeme pokazuje kako su prva četiri albuma koje je 1993. objavio T.R.I.P. bili kamen temeljac za stvaranje nove domaće rock scene. Redom su to bili „Dorothy“ Overflowa, „Džinovski“ Hladnog piva, „Razdor“ Majki i „Eye For An Eye“ Anesthesie. Od ta četiri pokušaja, tri su postala dugogodišnji nosivi stupovi domaće scene, dok je Anesthesia (od koje se nekako najviše očekivalo) polagano kopnila nakon drugog albuma „Bone“, da bi se s novim milenijem raspala. Ciljao je bend tada na ugovor sa specijaliziranim i jakim stranim diskografskim imenima poput Roadrunner Recordsa i (očekivano, obzirom na okolnosti) u tome nije uspio, dok se u međuvremenu konsolidiralo domaće tržište unutar kojeg je jedan takav bend postao minoran. No grupa se okupila 2009. iz gušta njenih članova Vučka, Dančija, Thomasa i Goge i nastavila s radom u low-profile maniri, dakle poradi same glazbe, koliko im to vrijeme kojeg imaju dozvoli.
Sinoćnji nastup u Vintage Industrial Baru bio je neformalna proslava 25. rođendana Anesthesie, ujedno i razlog da se okupi priličan broj onih starih lica koja su pohodila njihove koncerte tijekom 90-ih. Bend je bio čvrst i uigran od uvodne „Let’s Make The Noise“ do posljednje (na bisu odsvirane) „The Only Way-Bellow“. Udarao je moćno i uvjerljivo, a pjesme su se samo nizale jer je Vučko (basist i pjevač) nakon prve pjesme i pozdrava publici rekao da neće trošiti vrijeme na priču između pjesama. Rečeno-učinjeno. Curio je znoj, a pored sporadičnih upadica o tome kako se najzanimljivijim čini gledanje hoće li ti ‘starci’ podleći od umora pred thrash naletima koji sami proizvode, nije bilo naznaka bilo kakvih pukotina tog i dalje uigranog glazbenog stroja.
Možda se članovi osjećaju starima, ali daleko da tako zvuče, a nekadašnji koncertni zgodici poput „MF“, „Fear Of Death“, „Behind The Mask“ i s vremenskim odmakom gledano još uvijek sadrže taj osnovni začin – kao podsjetnik na dane kad se moglo o glazbi Aneshesie pričati iz raznih rakursa, ali samo ne iz onoga da se tu prodaju muda pod bubrege.
Mladi zagrebački bend Sufosia koji je nastupio nakon Anesthesie (redoslijed nastupanja je biran starom ‘drugarskom’ metodom izvlačenja šibica, bar tako tvrdi Vučko, op. a.) mogao bi u tom pogledu dosta naučiti od Anesthesie, čisto po pitanju zauzimanja scenskih poza koje kao da su vježbali po uzoru na Sabaton, iako više vuku u smjeru Megadetha, ponajviše zbog vokala Davora Garašića koji posjeduje taj Dave Mustaine štih. Mislim, poza je zajebana stvar, nju bi po nekoj definiciji trebala ‘spontano’ oblikovati sama glazba koju glazbenik u tom trenutku izvodi, a nipošto ju forsirati po nekom koreografskom scenariju. Mislim, može i to, ali ne smije izgledati nevješto. Pored toga, nezgodno je za mladi hrvatski heavy metal bend da nastupa iza Anesthesie. Preiskusni su ti ‘starci’ i na vlastitom terenu su malo teži zalogaj za zasjeniti, posebice što su u cijeloj priči ponovno aktivni iz gušta, a ne zbog para.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
