Mark Lanegan i Duke Garwood – usamljeni jahači u kinu SC-a

Dođe tako Mark Lanegan u Zagreb dvaput u manje od godinu dana i prikaže se u dva potpuno različita svjetla.

Mark Lanegan u Kinu SC (Foto: Zoran Stajčić)

Nije to zapravo uopće neobično, jer Lanegan je poznat kao eklektičar koji se voli poigravati  zvukom, a moglo bi se reći i da kompulzivno voli kolaboracije i uvijek ih je dosad jako pametno i pomno birao, niz koji god se glazbeni vodopad odlučio stuštiti. Posljednja u nizu suradnja mu je s britanskim multi-instrumentalistom Dukeom Garwoodom koja je ove godine urodila zajedničkim albumom „Black Pudding“, kojega su zajedno i došli promovirati u Zagreb, a po Laneganovim izjavama čini se da mu upravo ova suradnja najviše imponira, jer Garwooda je nerijetko prozivao jednim od najvećih genijalaca s kojima je imao čast kolaborirati. A ako se uzme u obzir da je na spomenutom albumu upravo Garwood sam samcat odsvirao sve instrumente, uključujući i violinu, vjerojatno mu se može vjerovati na riječ.

Duke Garwood (Foto: Zoran Stajčić)

Prije zajedničkog seta, Garwood je odsvirao vlastiti polusatni, na akustičnoj gitari, kojim je mračnu salu Studentskog centra uljuljkao u atmosferu američke pustinje kojom luta usamljeni jahač i pjeva tihi country blues dok mu pijesak nošen vjetrom puni oči i usta. Barem sam osobno imala takav dojam zatvorivši na trenutak oči udobno uvaljana u fotelju kina koje se još punilo i žamorilo, što je zasigurno remetilo cjelokupni dojam.

Mark Lanegan (Foto: Zoran Stajčić)

Senzacija se nije puno promijenila ni kad je na scenu izašla glavna zvijezda večeri; filmski dojam lutanja gradom duhova i osjećaj da se nalazite u nekom romanu južnoameričkog magijskog realizma dok prolazite kroz epske narative o ratu, ljubavi i smrti, isprepletene biblijskim motivima i Laneganu tako inherentnim fatalizmom. Uklopile su se u tu priču i stvari s novog albuma „Imitations“ na kojemu je obradio pjesme koje su nekoć slušali njegovi roditelji. Sve je na sinoćnjem koncertu imalo filmski štih, čak i trajanje od 80 minuta bez bisa, i svaka se stvar tako prirodno nadovezivala jedna na drugu kao da je u pitanju soundtrack nekog vesterna kojeg upravo uglazbljuju, na granici špageti i klasičnog, da ste si uz zatvorene oči mogli predočiti ambijent starog zapada, škripanje dasaka u starom drvenom saloonu i sablasno prazne stolice za ljuljanje u pokretu i kotrljanje grmlja na vjetru i svih ostalih klasičnih vestern motiva koji odaju dojam jeze i surove neizvjesnosti.

Mark Lanegan u Kinu SC (Foto: Zoran Stajčić)

Uz čelo i violinu, saksofon, gitaru i bas i bez bubnjeva koncert je djelovao kao divna uspavanka, a kad vam ju na uho pritom još pjeva netko tko zvuči i čak izgleda kao vanbračni sin Toma Waitsa, jednostavno ne možete s takvog koncerta ne izaći napunjene duše.

Otići na sjedeći akustični koncert usred tjedna i vratiti se prije ponoći potpuno trijezan, kao da se vraćaš iz opere, to ja zovem ‘koncertima za odrasle’. I iako je predivno preznojiti se u masi i istjerati demone plesom, moram priznati da su mi ovakvi sanjarski sve draži.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X