Polusatne kompozicije kubanskog bandlidera kojima evocira tridesetak godina stare ideje njujorškog downtowna ostavile su dvoranu Lisinski s teškim upitnicima iznad glava, a bogami i s kojom uši u ušima.
Večer je bila bremenita velikim iščekivanjem kemije koju će nam pružiti konglomerat Aruana Ortiza. Taj klavirist i fender rhodesovac iz Santiago de Čilea od 2008. godine djeluje u SAD. U Zagreb je doveo bend 40-godišnjih glazbenika koje uistinu ne treba posebno predstavljati nikome tko iole prati njujoršku džez-scenu – pakistanski gitarist Rez Abbasi, nas je sinoć motrio iza svoje električne D’Angelico gitare, iza njega i kontrabasist John Hebert, te bubnjar Eric McPherson. A u pogledu festivalskog izvođačkog slijeda, s Vijayem Iyerom i Marcusom Gilmoreom, kao zvijezdama večeri koij sviraju u srijedu, nemoguće je ispustiti ime Jure Pukla, slovenskog tenor-saksofonista na čijim albumima sviraju i Iyer i Ortiz i Gilmore.
Ortiz svoju glazbu opisuje kao ‘arhitektonsku strukturu zvukova’, dočim bismo u usporedbi s onime što je Lucien Dubois Trio izveo u MM centru, prije svega tjedan dana, slobodno mogli reći da je riječ o ‘re-reviziti’ tzv. downtown zvuka – da se poslužimo terminom slavnog 80’s albuma grupe Metallica. Downtown je termin koji se isprva odnosio na skladatelje s Lower East Sidea, među koje spada i Yoko Ono, a osamdesetih na glazbeni pravac čiji su se predstavnici bavili strukturiranom improvizacijom.
Kod Ortiza je to zvučalo tako da je nakon teme „Orbitting“, Abassi započeo solom, nakon čega bend usporava tempo i basistu doslovno otvara okno od lifta, očekujući da se ovaj tamo snalazi kako zna; da slobodno improvizira na ‘trenutak’, dok Ortiz gradi solo iz harmonijskih progresija, koje Hebert hvata usput. Tek u drugom krugu kreće sa solom – na sjećanje… I na taj kuršlus scenski odgovara diskretnim šetanjem lijeve ruke tamo gdje bi trebala biti desnica. Tim načinom progresiju preuzima i sljedeći solist, nudeći slušateljstvu gradacije i klimakse, nekoliko puta uzastopce.
Nakon pet lažnih svršetaka, kad je kazaljka sata već prešla oko pola kruga, završile bi i skladbe. Sreća je htjela da takva tragika trenutka, onog koji je sakrio tempo u ‘bijenalske’ zakutke, a maksimalno povećao tenzije, zasjedne i u sljedeću skladbu, „Open Close (Tribute to Don Cherry)“.
Iako je bend izveo svega tri skladbe, a lider ih je naveo četiri, „Tete’s Blues“ i „Geometrical Rose“, druga je večer ostavila čudan okus u ušima. Nesvakidašnjeg koncerta punog glazbenog narajcavanja, nalik javnoj probi izvještenih performera koji su se poželjeli nekako našaliti s nama. Istovremeno, Puklova ‘koncepcija’ u tradiciji M-Base estetike Stevea Colemana iz tih istih osamdesetih, ispravite me ako griješim, nije pretenciozna. Za razliku od ovih koje smo na festivalu čuli ili ove koju tek trebamo čuti?
Saznajte više: Lee Konitz u Lisinskom – večer starog standardofaga
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
