Another Day, Another Time – Celebrating the Music of ‘Inside Llewyn Davis’

T-Bone Burnett sve više se nameće kao Dave Van Ronk novog milenija, jer ako je Van Ronk bio najvažnija figura akustičnog folk revivala 1960-ih, T-Bone Burnett je to u drugom desetljeću novog milenija.

Another Day, Another Time – Celebrating the Music of 'Inside Llewyn Davis'
Another Day, Another Time – Celebrating the Music of ‘Inside Llewyn Davis’

Iako je T-Bone Burnett već dugi niz godina producentski digger američke glazbene tradicije dajući joj konstantno novo ruho i značenje još od izvrsnog soundtracka za „O Brother Where Art Thou?“ braće Coen (zanimljivo je da je i na novom albumu iz  izvedena „Didn’t Leave Nobody But The Baby“ iz spomenutog soundtracka) upravo posljednje dvije godine ga se može i titulirati najzaslužnijim glazbenim revizionistom. Film „Inside Llewyn Davis“ s kraja 2013. kao posljednja umjetnički iznimno uspješna kolaboracija Burnetta i Coenovaca toliko je oživjela duh Greenwich Villagea iz vremena Dylanova dolaska u New York da je gledano godinu dana unazad dala vjetar u leđa brojnim mladim glazbenicima koji su se u doba interneta i sveopće digitalije okrenuli tradicionalnim akustičnim instrumentima i glazbi koju su slušale njihove bake i djedovi.

Mnogi od njih poput The Secret Sisters, Lake Street Dive, The Milk Carton Kids, Rhiannon Giddens i Punch Brothers dobili su priliku zasvirati na koncertu pred širokim auditorijem u njujorškom City Hallu upravo kako bi proslavili duh evociran filmom „Inside Llewyn Davis“, ali i prikupljanje novčanih sredstava za The National Recording Preservation Foundation. Na tom ‘blast to the past’ koncertu pojavila su se i utjecajne ikone scene Joan Baez i Elvis Costello, ali i afirmirana imena današnje scene kao što su Jack White, Conor Oberst, Gillian Welch, Marcus Mumford, The Avett Brothers, Colin Meloy i Willie Watson čime je uspostavljen generacijski most koji povezuju isti glazbeni korijeni, a također je nastupio i glumac i pjevač Oscar Isaac koji je u filmu Cohenovih utjelovio Llewyn Davisa. Sve je objedinjeno na dvostrukom CD izdanju „Another Day, Another Time – Celebrating the Music of ‘Inside Llewyn Davis’“ na kojem se ukupno nalazi 34 pjesme.

T-Bone Burnett u uvodniku povlači paralelu s 1960-ima objašnjavajući naziv „Another Day, Another Time“ riječima kako se Amerika nalazi u sličnoj situaciji u kojoj se tada nalazila, jer sve se promijenilo i mladi glazbenici se moraju suočiti s tim promjenama i snaći u njima kao što su se svojevremeno snašli Van Ronk i Dylan. Kao što je i tada, tako je i danas u glazbenom smislu odlazak u budućnost moguć samo odlaskom u prošlost i crpljenjem inspiracije iz tradicije. Burnett tu oprezno povlači i jednu drugu paralelu, ali je namjerno ostavlja otvorenu, a to je društveno politički kontekst vremena. Navodi tako da je početak 1960-ih mlade ljude dočekala ‘pustoš’ nakon godina McCarthyjevog progona komunista i strogog cenzuriranja svega iz umjetnosti što je moglo imati bilo kakav prizvuk nekakvog klasnog prepoznavanja većine ili nedajbože poziva na bunt ili pravdu i da je uloga kakvu su primjerice imali Dylan i Van Ronk upravo bila spašavanje za to vrijeme nepoćudnih bisera iz tradicije. Rekavši da je danas američki mladi glazbenik u sličnoj situaciji i ne preciziravši razloge dovoljno govori o društveno političkom trenutku sadašnjice.Zna Burnett da nije tu samo riječ o njegovanju tradicije i mladim ljudima koji su se u tome našli, već da ima puno više u crpljenju starih mudrosti i pouka, edukaciji i buntu koji iz njih s vremenom prirodno može izaći.

U glazbenom smislu pak gledano; pokušaj uspostavljanja novih obrazaca kroz ono što se već godinama rauba kroz naziv „indie“ polako je počelo gubiti i dah i identifikaciju kroz „industrijalizaciju te nezavisnosti“, dapače, ono što je prije imalo etiketu ’emo’, sad je dobilo etiketu ‘indie’ – ista je to sjeta, samo drugačije pakiranje. Burnettov, naizgled, revizionizam pak nije plošnog karaktera. Dapače, tradicija je uvijek pozivala na promjene. Ona nije samo “puka tuga”. Okretanje mlade generacije Amerikanaca prema folku, koji je još od Woddyja Guthrieja bio socijalno angažiranog karaktera nije samo ljubav prema akustičnim gitarama i violinama, već traženje odgovora vremena koji se ne može naći u recentnoj popularnoj glazbi, što također dovoljno govori i o recentnoj popularnoj glazbi i njenoj ulozi.

Stoga je svakako zanimljivo s koliko doze oduševljenja publika na „Another Day, Another Time – Celebrating the Music of ‘Inside Llewyn Davis’“ pozdravlja Joan Baez kad izvodi „Joe Hill“ ili „House Of Rising Sun“, ovu potonju u interpretaciji kako ju je svojevremeno snimio pokojni Van Ronk i koja je obradom britanskih Animalsa označila dolazak rock and rolla na Stari kontinent, ili kako se pak u grobnoj tišini prati Isaacov jecaj u „Hang Me, Oh Hang Me“.

Drugi je dan, drugo je vrijeme, ali stari stihovi u njemu odzvanjaju moderno i univerzalno. „The Times They Are Changin’“ – davno je pjevao Dylan, a T-Bone Burnett zdušno radi danas na tome, iako mislimo da nas želi odvući u daleku prošlost.

Ocjena: 8/10

(Nonesuch Records/Dancing Bear, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X