Antonio Sanchez: Jazz je najviši transcendentni oblik glazbe, poput budizma

Antonio Sanchez, uoči nastupa što će ga 15. srpnja održati na Backstage Live u pulskom INK-u.

Antonio Sanchez (Foto: Fernando Aceves)

Dobitnik mnogobrojnih priznanja i nagrada, između ostalog peterostruki dobitnik nagrade Grammy, Antonio Sanchez će 15. srpnja sa svojim kvartetom nastupiti na Backstage Liveu u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Bit će to njegov treći nastup u tom gradu za koji ga vežu lijepe uspomene. S obzirom na prethodne posjete i iskustva, ali i činjenice da je njegova supruga Hrvatica Thana Alexa, Sanchez Hrvatsku smatra svojim drugim domom. “Apsolutno, osjećam se sjajno”, rekao je za Novi list uoči dolaska u Pulu. “Tako je uzbudljivo ponovno svirati uživo, a svirati u Hrvatskoj odakle je moja supruga Thana Alexa, bit će doista posebno. Thanina obitelj tamo živi i već sam toliko puta bio u Hrvatskoj da je to postalo mjesto koje mi zaista nedostaje ako ga često ne posjećujem. Mnogo nevjerojatnih uspomena. U Puli sam nastupao u dva navrata: jednom s Patom Methenyjem i jednom s Donnyjem McCaslinom. Izvrsna hrana, prekrasna arhitektura i sjajna publika. Kao glazbenici nikada ne možemo zaboraviti koliko je publika važna. Od nje ugrabimo puno energije, puno kreativnosti. Kad ste umorni, a imate sjajnu publiku, ponovno oživite. Ako je dobra publika, kad su pažljivi, tihi, njihova energija puno pomaže. Kad ste mjesec dana na turneji i trebate taj dodatni napor to vam pomaže.”

Antonio Sanchez je rođen 1. studenoga 1971. u Mexico Cityju, kao unuk meksičke filmske zvijezde Ignacija Lopeza Tarsoa. Za bubnjeve se zainteresirao još kao petogodišnji dječak, kada je svirao uz ploče sastava kao što su The Beatles, Led Zeppelin, The Police i Rush. Profesionalnu karijeru započeo je u mlađoj tinejdžerskoj dobi svirajući u raznim domaćim rock grupama. Nakon srednje škole, studirao je klasični glasovir na Meksičkom nacionalnom konzervatoriju.

Godine 1993. upisao se na akademiju Berklee, gdje je diplomirao s odličnim uspjehom. Ta mu je škola dodijelila nekoliko stipendija. Glazbeni konzervatorij New England dodijelio mu je stipendiju za magisterij jazz improvizacije. Dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada, među kojima su Buddy Rich Memorial i nagrada Zildjian.

Godine 1997., dok je još studirao, Sanchezov mentor, pijanist Danilo Perez preporučio ga je klarinetistu i saksofonistu Paquitu D’Riveri za člansvo u uglednom United Nation Orchestru. Iste godine Sanchez se priključio Perezovom triju, što je rezultiralo brojnim turnejama u inozemstvu i snimanjem albuma. Nekoliko godina nakon toga upoznao je Pata Methenyja koji ga je pozvao da se priključi njegovom sastavu.

Antonio Sanchez dolazi u Pulu

Ljepota i uzbuđenja

Na Backstage Liveu nastupit će uz alt saksofonista Miguela Zenona, tenor saksofonista Donnyja McCaslina i kontrabasista Scotta Colleyja. Dakle radi se o bendu s dva saksofonista i bez harmonijskog glazbala što nije uobičajena formacija i nema puno mogućnosti da se glazbeno osloni na rad nekog drugog sastava u toj formaciji iz povijesti jazza. No nadahnjuju ga trio formacije sa saksofonistom, basistaom i bubnjarem. “Sonny Rollins u svojim svirkama s triom jedan je od najboljih primjera, a na moderniji, suvremeni način Kenny Garrett i Branford Marsalis također su imali velik utjecaj”, rekao je. “Volim slobodu koju ova posebna konfiguracija daje svima. Nedostatak harmonijske podrške otvara čitav niz mogućnosti cijelom bendu, posebice u grupi glazbenika u kojoj su svi takvi majstori svojih glazbala. Volim okupljati različite glazbenike koji su, prije svega, sjajni slušatelji i uvijek gledaju u široku sliku nastojeći učiniti glazbu boljom. Nije važno koji je stil. To je razlog zašto sam ih pozvao da sviramo zajedno. Svi smo zajedno već svirali u ovoj konfiguraciji i svi smo sjajni prijatelji koji izuzetno poštuju jedni druge. Ne volim svirati s glazbenicima koji nisu dobre osobe, a puno ih je koji su dobri glazbenici ali ne volim njihovu energiju. Na sreću, tijekom godina stvorio sam glazbeničku obitelj, zajedništvo s glazbenicima koje volim kao osobe i glazbenike, a oni su ti. Za mene glazbenik mora biti sve u paketu: izgled i unutrašnjost, vješt svirač i osobnost. Naravno, glazbena komponenta mora biti prisutna jer radi se o glazbi, ali ako nema osobnost ne zanima me sviranje s njim.”

Uz njih Sanchez će u Puli izvoditi skladbe s raznih albuma koje je snimio kao vođa sastava, kao i novi materijal. Neke teme napisane su za ovu konfiguraciju, a neke su prilagodbe s njegovih prethodnih albuma “Three Times Three”, “New Life” i “Migration”. No, u njihovim izvedbama ove uvijek zvuče drukčije. “Trudimo se da to bude uzbudljivo i iznenađujuće”, rekao je.

Slušajući ih nameće se pitanje kako, nakon suradnji s mnogim velikanima jazza i sviranja njihove glazbe, Sanchez nastoji ostvariti svoj vlastiti glazbeni jezik i estetiku te kako želi razvijati glazbene zamisli. “Učio sam od svih s kojima sam svirao” prisjeća se. “Imao sam toliko sreće da sam nastupio s nekima od najboljih glazbenika i vođa bendova na planeti, što je uvelike oblikovalo moj glazbeni identitet. U glazbi mi je najvažnije pričanje priča. Ona je stalna potraga za individualnošću i osjećam se kao da mi je s godinama moj identitet postao jasniji. Meksikanac sam. Rođen sam i odrastao u Mexico Cityju. Zemljopisno gledajući Meksiko ima stratešku poziciju jer se nalazi uz SAD, Karibe i Latinsku Ameriku. Zato se naša glazba napaja raznim utjecajima, upija sa svih tih područja. Odrastajući slušao sam svu tu glazbu koja je polako postala sastavnim dijelom moje glazbe. Tu je bilo puno rocka. Počeo sam kao rock glazbenik. Potom, slušao sam puno latino glazbe, jazza, karipskih ritmova, afrokubansku glazbu, portorikanske, kubanske, južnoameričke ritmove, brazilsku i venecuelansku glazbu. Proučavao sam sve te vrste glazbe i ritmova i sve od toga mogu primijeniti kad god poželim, bez obzira koju vrstu glazbe sviram. Drukčiji sam zbog svih tih silnih utjecaja koje sam upijao u mladosti. Većina ih je stasala slušajući malo jazza ili malo latina ili malo glazbe nekog drugog stila, a ja sam istodobno slušao sve i to sad mogu koristiti u stvaranju glazbe. Samo naćulim uši i razmišlim što bi najbolje odgovaralo u pojedinoj situaciji i to sviram. To je organski način sviranja. nastojim da bude organski. Uz to važno mi je da moja glazba govori o slobodi, ljepoti, uzbuđenju, vrhuncima i dolinama, dubokim kontrastima… Sve je to u ljudskoj komunikaciji i osjećajima.”

Antonio Sanchez (Foto: Justin Bettman)

Mistična glazba

Sa svojim sastavom Migration, pak, izvodi drukčiju inačicu jazza. Za taj pristup na njega je velik utjecaj izvršio sastav Pata Methenyja s kojim svira više od dvadeset godina. Prvi album koji je snimao s njim, “Speaking of Now” iz 2002., osvojio je nagradu Grammy u kategoriji Najboljeg albuma suvremene jazz glazbe. Istu je nagradu 2005. osvojio album “The Way Up”, nakon čega je nastavio nastupati kao redovan član Methenyjevih kvarteta i trija. “Sa sastavom Migration sviramo složenije i imamo puno zvukovnih mogućnosti s instrumentima koje koristimo” kaže. “Uvijek pokušavam pričati složene glazbene priče i volim prihvatiti izazov da s tim bendom napišem sofisticiraniji i uključeniji repertoar, kao što radi Pat. On je nevjerojatna umjetnička osobnost. Volim ga ne samo kao glazbenika već i kao osobu. Jedna je od najpametnijih, artikuliranih osoba koje sam ikad upoznao. To je jedna od takvih stvari poput dobrog braka, to je kemija, osobnost, kako osjećate glazbu, kako je tumačite, kako razmišljate o glazbi. Rijetko kad pronađete nešto takvo, a kad uspijete želite to dugo čuvati. Zbog toga je puno bendova koji su trajali tako dugo, kao što je na primjer grupa Pata Methenyja. Genijalnost njegove glazbe je u tome što je neizmjerno dubok, ali dostupan ljudima, i zato ga mnogi slijede. On može napisati vrlo složenu strukturu, a zatim je povezati s vrlo jednostavnom melodijom. Publika ne zna i nije joj stalo je li to 7/8 ili 5/4 ili neka neobična mjera za koju bi obično mogli pomisliti da ju je teško slijediti, ali njegova je glazba tako dobro vezana s melodijom. Harmonije su obično vrlo složene, ali on ima takav način predstavljanja ljudima kao da bi ih mogli pjevati, a to je najteže postići. Pokušavam učiniti isto. Mrzim stvarati glazbu samo za glazbenike, volim stvarati glazbu za glazbenike i za ujnu, mamu, za vas, bilo koga, pa i za moju ženu. Primjerice, mogu imenovati nekoliko nevjerojatnih ljudi koji su se isticali dubokom glazbom, dubokim konceptom i dostupnošću. Jedan od njih je Stevie Wonder. Glazbenici vole Steviea, svi vole Steviea. Earth Wind and Fire su također stvarali sjajnu glazbu koja je dostupna i uobičajenom uhu.”

Osim što je glazba njegov život, Sanchez ju promišlja na dublji, produhovljen način. “To je dio mog života”, kaže. “Nije to jedino što me definira, već ono o čemu razmišljam svakog dana u životu i zbog čega sam znatiželjan i ponizan. Glazba je mistična, jer to je viša sila. Još uvijek mi je fascinantno da zvučni valovi mogu potaknuti ljude da osjete toliko toga. Moja primarna uloga umjetnika je nastojati komunicirati s drugim ljudima putem glazbe. Primjerice, svatko bi mogao imati svoju verziju zašto je glazba, između ostalog, iscjeliteljska, ali za mene je to sve o komunikaciji. Kako nas glazba može učiniti bližim drugim ljudima koji razumiju ovaj univerzalni jezik?”

Jedan od načina je ostvariti privid jednostavnosti iako se radi o složenoj glazbi. “Vrlo jednostavna glazba može zvučati predivno, kao i iznimno složena glazba”, tvrdi. “Jednostavnost ovisi o tome na koji način želite predstaviti svoju glazbu ljudima da ju što bolje razumiju. Ako, primjerice astrofizičar, kao što je bio recimo Carl Sagan, želi ljudima objasniti kako funkcionira svemir, siguran sam da to može objasniti na vrlo kompliciran način da nećete ništa razumjeti, ali može vam isto predočiti na jednostavan način kojim će vas očarati. To je zadatak umjetnika – biti sposoban objasniti o čemu je stvar na najčišći način. Slušate li, primjerice “The Köln Concert” Keitha Jarretta… To je nevjerojatno složena glazba, ali taj je album postao jedan od najprodavanijih u povijesti jer uspostavio je sjajnu komunikaciju. Tako je jednostavno slušati tu glazbu. Čak i neki dijelovi koje, u smislu tehnike, gotovo nitko na planetu ne bi mogao odsvirati kao on, u njegovoj izvedbi zvuče kao njegova glazba, kao da za to nije potrebna iznimna tehnika. No to nije ništa drugo do glazbe i komunikacije.”

Antonio Sanchez (Foto: Justin Bettman)

Nepoznata područja

Za Sancheza ta se komunikacija uvijek odvija kroz jazz jezik. “Jazz je lijepa umjetnička forma”, kaže. “Mnogi se ljudi pomalo boje onoga što ta glazba predstavlja. Smatraju da je to čudna glazba, koju ne mogu razumjeti. Za mene je jazz jedna riječ – sloboda. Jazz vam omogućuje da na svom glazbalu radite ono što ne možete u drugim vrstama glazbe, jer se sve odnosi na osobni izraz. Tako je i s improvizacijom – svi mi improviziramo u svakodnevnom životu. Od trenutka kad se probudite do trenutka kada noću odlazite u krevet, planirate kakav će vam biti dan, ali kad prelazite ulicu ne znate koliko će automobila doći tako da uvijek morate improvizirati i prilagoditi se svijetu koji vas okružuje. Jazz je savršena analogija za to. Imate plan onoga što ćete raditi, ali morate se prilagođavati onome što rade drugi ljudi, morate reagirati i biti u trenutku. Za mene je to najtranscendentalniji oblik glazbe jer to stvarno moraš biti. To je poput budizma – moraš biti u trenu cijelo vrijeme. Sve što se dogodi danas potpuno je drukčije od onoga što se dogodilo jučer i od onoga što će se dogoditi sutra. Stoga je važno da ste 100% koncentrirani u trenutku. To je također inkluzivna glazba. Jazz možete kombinirati s bilo kojim drugim glazbenim žanrom: etno glazbom, world musicom, spajati ih, a to je uvijek prekrasan spoj. Uz svu tu političku ludost koju imamo u cijelom svijetu, jazz donosi snažnu poruku inkluzije. To je umjetnička forma koja okuplja ljude, a ujedno im omogućuje da budu sami. Govorimo jezikom jazz improvizacije, ali sve se odnosi na ljubav i međusobno slušanje. To je pokušaj da napravite nešto veće od sebe kad svirate s drugim ljudima. Jazz se zasniva na povjerenju. Vjerujete li glazbenicima s kojima svirate odlučit ćete se na rizik. Za rizik ćete biti spremni kad nećete trebati brinuti oko određenih stvari. Čim se bolje razumijete s glazbenicima, češće ćete ulaziti u rizik. Primjerice, s Patom Methenyjem sviram deset godina, a nakon toliko vremena toliko sam ga dobro upoznao da se zajedno krećemo kroz razna nepoznata područja i, iako se ponekad ne vratimo zajedno, znamo kako to napaviti na dobar način i to činimo bez ikakvog napora.”

Osim što vodi vlastite sastave, Antonio Sanchez je jedan od najboljih jazz bubnjara današnjice kojeg na suradnje pozivaju najpoznatiji glazbenici. Snimao je i nastupao uz glazbenike kao što su Chick Corea, Gary Burton, Kenny Werner, Charlie Haden, Herbie Hancock, Wayne Shorter, Dee Dee Bridgewater i Dianne Reeves. Surađuje i s novijom generacijom glazbenika među kojima su, između ostalih, Joshua Redman, Chris Potter, John Patitucci, Marcus Roberts, Avishai Cohen, Miguel Zenon, Scott Colley, Luciana Souza i Claudia Acuña. Osim toga vodi vlastite sastave s kojima je snimio osam albuma. U ostvarenju tih projekata uz njega su svirali slavni glazbenici, među ostalima Joe Lovano, Pat Metheny, Chick Corea, Christian McBride, Brad Mehldau, John Scofield i Miguel Zenon. “Bubnjar je motor bilo kojeg benda”, rekao je. “Naša je uloga uvijek pokretati stvari i obojati glazbu svojim sviranjem, dok sviramo u pratnji, dok pružamo podršku drugim glazbenicima. O tome sam učio slušajući izvedbe starih majstora kao što su Jack DeJohnette, Tony Williams, Max Roach, Roy Haynes, Art Blakey, Philly Joe Jones, ali i bubnjara iz naraštaja koji se na sceni pojavio neposredno prije mene: Jeffa “Taina” Wattsa, Billa Stewarta, Briana Bladea, Ignacia Berroe, Horacia Hernandeza. Puno ih je a ja nastojim slušati izvedbe sviju njih.”

Najfiniji tepih

Pružajući podršku drugim glazbenicima, kroz sviranje s njima, Sanchez je stjecao prijeko potrebno iskustvo. “Imao sam sreću tijekom niza godina svirati s mnogim sjajnim glazbenicima”, kaže. “Od svakoga sam naučio nešto drugo. Zajedničko što sam naučio od njih je kako pomoći svakome od njih da dobro zvuči. U takvim sitacijama morate biti poput najfinijeg tepiha na koji će svatko poželjeti stati i na kojem će se udobno osjećati. Kao bubnjar morate osigurati uporište na koje će se drugi glazbenici moći osloniti i uz koje će se osjećati sigurno i ugodno. Osim toga, te osobe u svojoj svirci obuhvaćaju cjelokupnu povijest jazza. Svaki put kad ih slušam kako sviraju solo čujem nekoga tko poseže za svime što se sviralo od početaka do danas. Iskusiti to, osobno, na pozornici, djeluje doista nadahnjujuće i potiče na sviranje smislene glazbe. Svirajući s njima posredno sam učio od glazbenika od kojih su oni učili. Primjerice, Gary Burton je svirao sa Stanom Getzom i svim tim velikanima. To je iskustvo posredno prenosio na mene. Volim spajati energiju koju posjedujem s glazbenom uglađenošću koju ispoljavaju iskusniji glazbenici. Osim toga, kad svirate s glazbenicima koji su na visokoj razini ne morate brinuti o ničemu. Ne morate brinuti o timeingu, formi, interakcijama. To je kao kad upoznate nekoga tko je vičan govorništvu i jednostavno započnete razgovor. Odlučite o čemu ćete razgovarati i jednostavno počnete. Tako je i kad svirate s izvrsnim glazbenicima. Odlučite o kojoj ćete skladbi govoriti i jednostavno razgovarate, dijelite vrijednosti zajedničkog jezika, znate kako elokventno razgovarati. Zadovoljstvo je razgovarati s njima.”

Od tih glazbenika Sanchez je slušao priče o tome kako je to nekad bilo, kako je bilo kad su počinjali i koliko je bilo drukčije nego je danas. “Danas je to potpuno drukčija priča, potpuno drukčiji svijet nego što je bio kad su oni počinjali, posebice kad govorimo o jazzu, jer jazz će prvi nastradati kad ekonomija krene nizbrdo”, tvrdi. “Nekad su jazz glazbenici svirali dva mjeseca na istoj lokaciji, a danas sviraju tek jednu večer. Zanimljivo je kako su se neprestano trebali prilagođavati novonastalim situacijama. O tome mi je pričao Chick Corea. Jedna od tih priča vezana je uz suradnju s Milesom Davisom, u sastavu u kojem su još bili Dave Holland i Jack DeJohnette. Rekao mi je da su svaki put kad su svirali morali obuzdavati svoju energiju kako bi s Milesom svirali s ukusom. No, istog trenutka kad bi Miles prestao svirati oni bi poludili i svirali free, i to vrlo dugo. No, Miles nikad nije sudjelovao u tome. Kad bi vidjeli da je Miles ponovno spreman zasvirati oni bi se postepeno počeli vraćati i svirati onako kako je njemu odgovaralo. No, jedne večeri, kad je Miles prestao svirati i počeo napuštati pozornicu, a oni su ponovno poludjeli, odjednom je zasvirao s njima. I on je poludio. Svi su bili zapanjeni. Bilo je sjajno što se Miles odlučio pridružiti njihovim ludorijama. Poslije koncerta Jack DeJohnette, Chick Corea i Dave Holland su u garderobi prepričavali taj doživljaj: “Miles je večeras svirao s nama!” – “Daaa!” Svi su bili uzbuđeni. Dok su pričali o tome nisu bili svjesni da je Miles stajao nedaleko njih i slušao ih. U jednom su ga trenutku spazili i s nelagodom pogledali, a on je rekao: “Shit”, i otišao. Nikad nisu saznali što je pod time mislio, je li bio zadovoljan ili ne. No, bili su jako uzbuđeni što im se pridružio u free improvizaciji. Uspjeli su ga uvući u njihovu igru.”

Lijepo iskupljenje

Svoje vrhunsko bubnjarsko umijeće Antonio Sanchez je iskazao radom na glazbi za film “Birdman” koji je nagrađen s četiri Oscara, uključujući onaj za najbolji film. Naime, osim što je skladao sve skladbe, odsvirao ih je solo. Glazba koju je snimio za ovaj film donijela mu je veliku popularnost. “Redatelj Alejandro González Iñárritu nazvao me i rekao da će njegov sljedeći projekt biti crna komedija”, sjeća se Sanchez. “Mislio je da bi bilo dobro imati bubnjeve kao glavno glazbalo i pitao me hoću li to učiniti. Naravno da sam prihvatio poziv da radim s njim. Naime već dugo mu se divim. Nekad je bio DJ na meksičkom radiju. Za grupu Pata Methenyja prvi put sam čuo u njegovoj emisiji. Tako se sve poklopilo. Čuo me kako sviram s Patom u LA-u. Zapravo bilo je to prvi put da me je čuo kako sviram. Tada je počeo razmišljati o bubnjevima u jednom od svojih filmova. Poslao mi je scenarij koji sam pročitao i pomislio da je vrlo čudan. Film je čudan, a scenarij je još čudniji jer morate puno toga zamisliti. Nadao sam se da, ako uključimo bubnjeve, ljudi neće mrziti tako nešto. Ali tada sam pomislio da je Alejandro takav genij da će biti barem zanimljiv. On je to želio i znao je gdje to želi i kako to želi, a ja sam mu to pružio. U početku nije bilo snimljenih scena koje sam mogao pogledati. Zanimljivo je da smo zajedno radili na scenariju. Pročitali smo scenarij i on bi mi objašnjavao scene, a ja bih improvizirao na temelju onoga što mi je upravo rekao. Kad su napravili film ponovno su me pozvali u LA gdje su mi ga pokazali i tada sam opet počeo raditi sve ispočetka, ali ovaj put sam gledao sliku. Bilo je to nešto kao sviranje uz gledanje nijemog filma. Na kraju smo kombinirali prvu i drugu snimku i to je završilo u filmu.”

Glazba iz filma objavljena je na CD-u i sjajno egzistira zasebno, što je još jedna potvrda Sanchezove visoke umjetničke vrijednosti. Za nju je dobio nagradu Udruženja filmskih kritičara Austina, Denvera, Iowe, Las Vegasa, Phoenixa i St. Louisa te Saveza filmskih novinara, ali ne i Oscar, što je izazvalo veliki skandal. “Akademija je prvo pomislila da je u film uvršteno više one glazbe koja nije snimana isključivo za “Birdmana”, objašnjava. “Radi se o klasičnoj glazbi koja se događa tijekom radnje, tijekom filma. Trebalo bi biti više od 50% izvorne glazbe da bi se kvalificirali, a oni su mislili da je ima manje. Ponovno smo proučili snimku i bilo je očito da je više originalne od unaprijed snimljene glazbe, pa smo se žalili. Tada su rekli da je originalna glazba snimana upravo za film previše razvodnjena u odnosu na unaprijed snimljenu. Budući da su naveli dva različita razloga, pomislio sam da jednostavno nisu htjeli pustiti da moja glazba za film sudjeluje u konkurenciji. Ipak, gledajući unatrag, ta je mi kontroverza stvorila još više publiciteta i zbog toga se više ljudi zainteresiralo za tu glazbu, a kad sam za nju osvojio nagradu Grammy to je bilo kao lijepo iskupljenje.”

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X