Njemačkog elektroničara koji je ljubav prema ritmu zamijenio ljubavlju prema zvukovima zapazio je Mute Records, a to se u vremenu rasta popularnosti dubstepa pokazalo kao dobar diskografski potez.
Njemački glazbeni producent Sascha Ring koji svoj rad potpisuje s Apparat prije više od deset godina pokrenuo je diskografsku kuću pod nazivom Shitkatapult. U to ime, sjećanje leti do jedne od najupečatljivijih slika iz romana Erice Jong “Strah od letenja”. Kaže teza kako je tipična wc školjka u Njemačkoj, Francuskoj i Americi zapravo odraz nacionalne mentalne anamneze. Na zabavan način ukazuje kako ništa ne promiče mentalitetu pa niti taj svakodnevni nužni zadatak svakog zdravog bića. Da li je vic kako velike nacije obavljaju veliku nuždu preživio milenijsku čistku stila i ukusa odlučuje sam čitatelj Jonginog romana. Shitkatapult nije izdavač albuma “The Devil’s Walk” već Mute Records, londonske izdavačka kuća koja hendla izdanja Nicka Cavea i mnogih bendova među kojima su Depeche Mode i Goldfrap. Nije naodmet naglasiti, jer to samo ukazuje u kojem se “krugu pakla” trenutno kreće Sascha Ring.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=Fv6sHgq6hFc[/youtube]
Atmosfera melankolične mističnosti novog Apparat albuma počinje već na omotu za CD, marginalizirano smještenom na posljednjoj stranici odakle ga se može lako istrgnuti van nakon čega u rukama ostaje prava mala zbirka pjesama u tvrdom uvezu, spretno ukrašena crtežima u tehnici koja najbliže korespondira s litografijom i vjerno vizualno potkrjepljuje melankoličnost poezije i glazbe koju ukoričuje. Za razliku od motiva na naslovnici koji bi se mogao opisati kao “prvi antropolozi” i podsjeća na naslovnicu nekog heavy metal albuma.
Stihovi pjesama škrti su na riječima, taj minimalizam daje naslutiti veličina izgubljenosti i sjete u koju se slušanjem ovog albuma uranja bez problema. Sve pjesme imaju zajedničku frekvenciju do koje se uzdižu, titrajući uvijek na valnoj duljini melankolije. Nešto “iritantnija” je “Candil de la Calle” u kojoj Apparat pjesnički pokušava opisati stanje kome. Bilo da izbor padne na “Escape”, “The Soft Voices Die”, “Sweet Unrest”, “Song of Loss” ili “Goodbye” koja je na prvo slušanje najprijemčivija, svaka pjesma može poslužiti kao epitaf nekoj životnoj priči.
Kako bi bio snimnjen “The Devil’s Walk” Sasha Ring izabrao je Meksiko gdje je proveo nekoliko mjeseci. Egzorcizam berlinske zime u zemlji vudua i pejotla neosjetan je u tmurnom tugaljivom zvuku koji podsjeća na mračno melankolično londonsko vrijeme za što je vjerojatno najzaslužnija postprodukcija obavljena u Berlinu tijekom prošle godine.
Ponešto plemenskih elemenata otkrivenih u Meksiku može se naslutiti iz znatno zastupljenijeg “organskog zvuka” nego što je to slučaj na ranijim radovima. Programiranje u glazbi prepustilo je znatnu količinu zvučnog prostora instrumentima poput marimbe, vibrafona, manodoline, limenih instrumenata te vokalnim interpretacijama.
Naziv albuma posuđen je od britanskog pjesnika Percy Bysshe Shelleya koji je pod tim nazivom napisao političku satiru o Kraljevstvu u obliku balade. Njegovom pjesništvu divili su se mnogi književni i filozofski umovi kroz povijest, no veza Apparata i pjesnika iz 19. stoljeća ipak ostaje nejasna. Pripadajući velikoj obitelji elektronike s naglaskom na vokal koji djeluje nenametljivo i nježno koketirajući s dubstepom “The Devil’s Walk” zvuči prije kao podloga kreativnom radnom okruženju nego klupskom zbivanju. Za klupski život Apparat je postao bend.
Ocjena: 9/10
(Mute Records / Dallas Records, 2011.)