Arcade Fire ‘Reflektor’ – visoka očekivanja i veliko razočaranje

Svaki veliki bend u svojoj karijeri mora napraviti barem jedan loš album. Za Arcade Fire ovo je prvi, a nadam se i posljednji takav slučaj.

  •  
  •  
Arcade Fire 'Reflektor'

Kada su 2007. godine momci i djevojke iz kanadskog indie rock sastava Arcade Fire izdali svoj drugi studijski album, “Neon Bible”, mnogi su ih glazbeni kritičari počeli nazivati “najznačajnijim rock bandom još od U2-a”, što je usporedba koja mi nikada nije u potpunosti sjela. Razlog tome je vjerojatno što sam se duboko u sebi pribojavao da će, poput njihovih starijih irskih kolega, i Arcade Fire pretvoriti u prepotentan i egoističan bend, lišen ikakve društvene relevantnosti i emotivne esencije. Bojao sam se da će Arcade Fire postati samo još jedna stadionska rock atrakcija, a njihov četvrti i dugo očekivani album, “Reflektor” nije učinio apsolutno ništa da ublaži moje strahove. Štoviše!

Pa što je to toliko loše u “Reflektoru”, dvostrukom albumu koji traje čak sat i 15 minuta? Naslovna stvar i prvi singl, “Reflektor”, bio je ‘zicer’ i gotovo siguran pokazatelj da nas očekuje još jedno remek djelo, a poezija o izgubljenim dušama koje se pokušavaju pronaći u današnjem kaotičnom svijetu, popraćena plesnim disko zvukovima, tjerala je na klimanje glavom i mrdanje nogama. Osjetilo se prisustvo novog producenta u ekipi, Jamesa Murphya iz LCD Soundsystema, čiji su frenetični i neobični elektronski zvukovi najavili novu eru u instrumentalnom dijelu opusa Arcade Firea. Na žalost, „Reflektor“ kao pjesma nam je podario samo lažnu nadu u “Reflektor” kao album, koji se potpuno izgubio u pretencioznosti svojih glavnih članova i njihovom nedostatku truda s jedne strane i prevelikim ambicijama s druge.

Glavni problem ovoga albuma jest u kroničnom nedostatku ikakve koherentne priče. Dakle, ono što je Arcade Fire činilo uistinu unikatnim bendom jest ta nevjerojatna sposobnost da svaki album bude intrigantno i potpuno zaokruženo djelo, koje putem lirike i glazbene podloge, opisuje neki bitni trenutak života njegovih članova. Ta gotovo scenaristička paradigma svoj je vrhunac doživjela albumom “The Suburbs”, gdje su supružnici i glavni vokali Win Butler i Régine Chassagne, hommage mladosti izveli besprijekorno, razumljivo i stilski začuđujuće lagano, ali opet dovoljno kompleksno da omogući gotovo instantnu teleportaciju u ‘80 godine prošlog stoljeća i neko od predgrađa velikih sjevernoameričkih gradova.

“Reflektor” je s druge strane, iznimno jednostavan i surov album, lišen ikakvog dubljeg značenja i umjetničkog izričaja. Digitalno je to složena kompilacija bez suštine, koja sa svojim prethodnicima nema gotovo niti jednu dodirnu točku (što nekada može biti pozitivno, ali ovoga puta to nije). “Joan of Arc”, “Awful Sound”, ”It’s Never Over“ i posljednja, ubitačno naporna “Supersymmetry” posebno se ističu nedostatkom ikakve konkretne ili znakovite lirike, te se svojim stihovima po ničemu ne razlikuju od nekih hitova domaćih šund zvjezdica. Članovi benda i razni novinari koji su prije svih, nekim čudnim putovima, uspjeli dobiti albume na slušanje, već nas mjesecima uvjeravaju da se radi o slojevitoj konstrukciji ljubavne tematike i pitanja ljudske slobode, te njihovog međusobnog ispreplitanja. E pa to je, bez imalo sumnje, jedna sasvim obična laž! Istina, čuju se natruhe nekog ‘većeg plana’ u naslovnom “Reflektoru”,  diptihu “Here Comes The Night” i možda najboljoj stvari s albuma, “Normal Person”, ali su i tu toliko simplistične i prozaične, da se treba uistinu jako potruditi da cijelu stvar u glavi rezoniramo kao nekakav uspjeh u prenošenju poruke ili emocije. Bend koji je nekoć imao sposobnost da u jednoj pjesmi obuhvati cijelu svoju viziju smrtnosti ili nostalgiju za mladošću, sada svoje vrhunce doseže u riječima poput: “… ja sam svjetlost, ti si mrak…”?

Od ostalih se pjesama s ovog dobrano predugačkog albuma ističu se “We Exist” i “Flashbulb Eyes”, i to poglavito zbog prilično neobične fuzije post-punka, dub-reggea i karipskog melosa, što su i ponajbolji glazbeni trenuci na cijelom ovom izdanju.  Niti “Porno” i “Afterlife” nisu loše pjesme, ali iskreno, teško da mogu izaći iz okvira prosjeka. Jednostavno, bez srca, duše i niti vodilje, sve je to samo isprazno tamburanje po instrumentima…

Arcade Fire je ovim albumom htio puno, jako puno, i to se vidi u svakom tonu i u svakoj riječi, ali u neke, njima svojstvene elemente, izgleda da nisu uložili nimalo truda. Eksperimentirali su sa zvukovima i redukcijom lirike, ali uspjeh je ovoga puta u potpunosti izostao. Već na prvo slušanje biva potpuno jasno da je ovo projekt koji bendovi rade kada se izgube putem, te se očajnički pokušavaju vratiti na prave staze. Svi članovi sastava, pa čak i glavni vokali, ostaju zamagljeni i potpuno nečujni u napornim futurističkim dionicama, koje skaču s jednog na drugi glazbeni stil, pokušavajući na neki način imitirati poletnost i glazbenu zrelost, ali isporučujući jedino konfuznost i nemogućnost savladavanja materije. No, kada se jednom zaglibi, povratak je jako težak i dobiva se bullshit, producentski kamufliran neobičnim aranžmanima, originalnim video instalacijama i spotovima, te kačenjem cijeloga albuma na Youtube, kako bi slušatelji odlučili hoće li ili neće kupiti album (link je već maknut, tako da ne morate niti pokušavati).

Da je ikoji drugi bend napravio i izdao ovakav album, možda bi mu se moglo oprostiti eksperimentiranje i neadekvatno zalaganje, ali Arcade Fire može i zaslužuje znatno više. Nekoliko solidnih, ali tematski nepovezanih pjesmica, te neobični, elektronski distorzirani i manipulirani zvukovi ne čine klasik, tako da je najbolje da jednostavno zaboravimo cijelu ovu priču i okrenemo se iščekivanju novoga, nesumnjivo boljega albuma.

Ocjena: 5/10

(Sonovox / Virgin EMI / Universal Music, 2013.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X