Novi Arctic Monkeys nude ponovljenu formulu The Last Shadow Puppetsa, ali u sporijem tempu.
Arctic Monkeys su novi albuma „The Car“ najavili usred ljetne, gotovo rasprodane, europske turneje. Naziv albuma isprva je objašnjen time da se grupa Alexa Turnera željela posvetiti ugođaju slušanja glazbe u automobilu. Iščekivanje je pojačalo objavljivanje prvog singla „There’d Better Be A Mirrorball“ u kojem je izvedbu benda podebljala orkestracija u pozadini otvarajući prostor introspekciji u neka davnašnja vremena kad su crooneri poput Franka Sinatre i Deana Martina vladali radijskim eterom.
Kao što jedna lasta ne čini proljeće, tako ni otkrivanje jedne pjesme ne otkriva ugođaj cijelog albuma, pa su fanovi ‘lomili koplja’ oko toga ide li sve više u smjeru prethodnika „Tranquility Base Hotel & Casino“ iz 2018. ili postoji nada da prokulja adrenalin kao na „AM“ albumu iz 2013. godine. Ako je suditi po podacima prodaje, čak i u jednoj Hrvatskoj u kojoj je taj album tjedan dana pred objavu „The Car“ bio među pet najprodavanijih stranih izdanja, najveći dio baze fanova je potajno očigledno više želio novi „AM“, dok je izuzetno dobro isplanirana promotivna kampanja ove jeseni stvorila sliku da Arctic Monkeys u najmanju ruku (opet) trebaju spasiti rock and roll.
Drugi singl „Body Paint“ obojan Turnerovim falsetom koji kao da je introspekcijski umočen u Bowiejevu ostavštinu, koliko je odagnao sumnje da „The Car“ vrlo vjerojatno neće biti fanovima zbunjujućeg karaktera poput „Tranquility Base Hotel & Casino“, toliko je i odaslao poruku da neće širiti ni upper body rock vibraciju kao „AM“. No time je u igru ušao i treći favorit, a to je drugi po redu album „Everything You’ve Come to Expect“ Turnerovog usputnog projekta The Last Shadow Puppets kojeg je radio u suradnji s Milesom Kaneom 2016. godine.
Po objavi albuma „The Car“ bliskost s The Last Shadow projektom pokazala se većom nego s bilo kojim od preostalih šest albuma Arctic Monkeysa. „The Car“ bi lako mogao biti potpisan i kao djelo The Last Shadow Puppetsa i cijela stvar bi možda imala i više logike. Oba albuma su imala upadljivo istaknute orkestralne pratnje koje su senzibilizirane na neo-kemp izričaj i naklon nekim davnim vremenima kad je pojam coola u glazbi bio vezan za glasoviti Rat Pack kojeg su u 1960-ima predstavljali Frank Sinatra, Dean Martin, Sammy Davis Jr. i Joey Bishop.
No za razliku „Everything You’ve Come to Expect“ The Last Shadow Puppetsa na „The Car“ Alex Turner ne izlazi iz introspektivne povučenosti u kojoj više propituje svoje misli, često ih ostavljajući nedorečenima i slobodnima za kasniju misaonu interpretaciju kod slušatelja, dok najveću promjenu (i kad je riječ o Arctic Monkeys) donosi inzistiranje na falsetnoj izvedbi i naklon nekadašnjem soulu.
Tu i je i inzistiranje na sporijem tempu kroz skoro svih deset pjesama ovog albuma koji ne doseže ni 40 minuta trajanja. Koliko je to trik za natjerati fanove za pomnim uzastopnim preslušavanjima kako bi se proniknulo u formulu (kao što je bio slučaj s albumom „Tranquility Base Hotel & Casino“), toliko je i dvosjekli mač, jer konkretno su s ovim albumom ‘spasitelji rocka’ izbacili rock iz upotrebe, kao što je i upliv u zonu šlagera Turner radio zanimljivije u prošlosti s Milesom Kaneom.
No opet, ne treba ni zanemariti još jedan faktor koji se ne tiče glazbe, koliko vremena u kojem živimo. A ovo vrijeme je vrijeme multipliciranih kriza u kojem ni najpametnije glave nemaju odgovor za malo manje anksiozni pogled u budućnost u koji nas vode šarlatanske političke kaste koje samo znaju zveckati oružjem. Što onda drugo preostaje malom čovjeku nego da se okrene introspekciji uz neke davno zaboravljene sjetne orkestralne revijalne tonove uz ranjenu dušu Alexa Turnera?
Ispočetka se lako mogao dobiti lažni dojam da je „The Car“ kreiran da bude album ceste, no on je upravo ono što pokazuje njegova naslovnica; album za slušanje u parkiranom autu negdje na osami, za odmor duše od konstantnih pitanja: „Što i kako sutra?“
Možda je „The Car“ veliki flop za rock and roll, ali u svijetu šlagera u kojem Michael Buble i slični karakteri već desetljećima dosadno i neinventivno rastaču ostavštinu nekadašnjih croonera, ovo je možda sasvim slučajno ispao šlager sezone 2022.
Ocjena: 7/10
(Domino / Dancing Bear, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
