Arsen Dedić ‘Rane godine – kronologija 1962-1964’ – prve Arsenove ‘bootleg series’

Ovo izdanje pošteno, iskreno i iscrpno odgovara na pitanje, kako je izgledao i zvučao Arsen koji se muzički tražio, koji je ponekad napravio i krivi korak (kad je poslije napravio toliko veličanstvenih) i kako se formirao u Arsena Dedića kakvog znamo.

Arsen Dedić – Rane godine (Kronologija 1962. – 1964.)

Šaljivdžije bi rekle, Arsen Dedić je najbolji dokaz da hrvatski i srpski jezik nisu isti. Jer, ako se, prema Matiji Bećkoviću, Bob Dylan na srpskom kaže Bora Đorđević, onda se Bob Dylan na hrvatskom kaže Arsen Dedić. No dobro, engleski jezik je po broju riječi bogatiji od hrvatskog, pa se tako Scott Walker na hrvatskom kaže Arsen Dedić, Leonard Cohen se na hrvatskom kaže Arsen Dedić, Johnny Cash se na hrvatskom kaže Arsen Dedić. Ennie Morricone je Talijan, ali se s talijanskog na hrvatski opet prevodi kao Arsen Dedić.

Drugo pitanje koje bi mogli postaviti vickasti karakteri ovih krajeva je: ako je Bob Dylan u svojoj veličanstvenoj karijeri dogurao do četrnaestog izdanja „Bootleg Series“, zašto onda Arsen Dedić nema ni prvo? Pardon, konkurent za to je friško izdana dvosveščana zbirka „Rane godine“, sastavljena od strane Siniše Škarice, autora šarmantnog teksta koji prati ovo krasno izdanje. I dok je cijelu karijeru Dylan bio vjeran 99% jednoj diskografskoj kući (imao je tek jednu kratkotrajnu „oproštenu bračnu prevaru“), Dedić je snimao za slovenske, hrvatske, bosanske i srpske diskografske kuće, a tu su još i studiji radijskih stanica čije je arhive trebalo obići. Taj opus nije lako objediniti, u budućnosti će vjerojatno i do toga doći kao što je to učinjeno i ovdje. Trebalo je to prokopati poput starog zlata, jer u doba Dedićevog stasavanja, pa i malo poslije, neki izvođači nisu bili jako motivirani da baš sve što valja ovjekovječe na vinilu/vrpci/albumu/kompilaciji. Notoran je primjer sarajevskih Indexa, koji su pobijedili na festivalu pjesmom „Izvor“, a onda je – nisu snimili. Umjesto njih, tu je pjesmu ovjekovječio – Dalibor Brun.

Zato je arheološka vrijednost ove dvosveščane kolekcije utoliko veća. “Rane godine – kronologija” pošteno, iskreno i iscrpno odgovara na pitanje, kako je izgledao i zvučao Arsen koji se muzički tražio, koji je ponekad napravio i krivi korak (kad je poslije napravio toliko veličanstvenih) i kako se formirao u Arsena Dedića kakvog znamo. Prije svega, tu je talijanska kancona, Domenico Modugno, Sergio Endrigo, Gino Paoli, zatim francuska šansona predvođena Jacquesom Prevertom i Gilbertom Becaudom, a angloamerička škola je predstavljena s “The Lady Is a Tramp”. Namjerno (bezuspješno) izbjegavam spomenuti Dedićev prepjev Checkerovog hita “Let’s Twist Again”, što sigurno nije najbolje što je Dedić otpjevao ili prepjevao, štoviše, kod potpisnika ovih redaka će izazvati određenu dozu smijeha, no to su formativne godine istraživanja. Veselkaste, jednostavne pjesme s puno vrištanja nikad nisu bile Arsenov forte, štoviše, Dedićev glas je često znao biti nenadmašno uznemirujuć u svojoj mirnoći. Kao što su Beatlesi u roku od dvije godine s pjesama kao što su “All My Loving” stigli do šansona “Nowhere Man”, “I’m Looking Through You” ili “In My Life”, tako je i Dedić u sličnom roku stigao do “Moderato Cantabile” i “Kuće pored mora”.

Dedić nije samo učio od stranaca, nego i od suradnji s domaćim muzičarima: prvo ime koje treba spomenuti je Nikica Kalogjera s kojim Dedić potpisuje “Vratija se Šime” (koju mnogi pogrešno drže narodnom pjesmom i koje nema je na ovoj kompilaciji). Kalogjera je s Dedićem autor nekoliko nepravedno zaboravljenih dragulja na ovoj kolekciji od kojih se ističu “Moja je draga iza modrih brda” i “Izmijenila si se, Ana”.

Interesantna je suradnja sa Zdenkom Runjićem u “Čovjek od soli”, doduše više kao enciklopedijska, nego kao glazbena činjenica. U raritete spada i Arsenova verzija Špišićeve “Milioner”, prepjev Brelove “Ne me quitte pas”, “Što da vam pričam” iz pera tandema Čaklec-Britvić te još neke.

„Izmijenila si se, Ana“ i danas ima dramatiku koja ledi piće u čaši i izaziva ježenje, a riječ je o manje poznatoj pjesmi iz Dedićeva opusa. S Anom se izmijenio i Dedić: te 1964. Dylan je pjevao o vremenima koja se mijenjaju, a i Dedić je procvao javivši se serijalom fantastičnih pjesama koje predvodi već spomenuti dvojac „Moderato cantabile“ i „Kuća pored mora“. Doduše, u to je doba služio vojsku, ne znamo je li službovanje u JNA od Arsena „napravilo čovjeka“ ili je to bio prirodan tijek sazrijevanja Dedića kao autora, pjesnika i pjevača. Osobno sam uvjeren u potonje.

Nemojte slušati ovu kompilaciju ako vam idu na živce oni koji tvrde da je nekad muzika bila bolja. Mogli biste postati jedni od njih.

Ocjena: 8/10

(Croatia Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh