Ayo ‘Billie-Eve’ – Glazbena diva novog kova

Mlada pjevačica dokazuje kako pop, rock i reggae lako idu zajedno, kao što je dokazala da iskrena ljubav prema glazbi, a ne benfitima koje ona obično donosi ne može loše rezultirati.

Ayo 'Billie-Eve'

Koliko današnjih glazbenika je u stanju snimiti album u pet dana? Malo, ako se uzme u obzir da taj album mora i sličiti na nešto. Tako kratko u studiju više ne borave ni jazzeri. Pjevačici Ayo to je već postala ustaljena praksa. Kao i prethodna dva albuma i treći „Billie-Eve“ je snimila u roku od pet dana u društvu Craiga Rossa, gitariste Lennyja Kravitza, zatim Gail Ann Dorsey, basistice Davida Bowieja te Saula Williamsa i Mathieua Chedida.

Rezultat? ‘Ajmo reći da je iznimno hrabro raditi na takav način jer se mora biti svjestan da će mnoge stvari ostati nedorađene. No to donosi drugu vrstu uzbuđenja, a to je da će nekoliko snažnih pjesama svakako odskočiti, a sigurno je da će biti u dobrom i spontanom okruženju. „Bille-Eve“ je upravo takav. Riječ je o pitkom i organskom reggae, pop, rock uratku koji je uz sve još i društveno-socijalno angažiran.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=EBAFe_TnVsc[/youtube]

Zbog brzine snimanja izostalo je fino produkcijsko poliranje, dapače riječ je skoro o sirovom sessionu koji posjeduje najljepše elemente onoga što se obično naziva srž glazbe. Osjeti se kemija i energija unutar benda ispred kojeg je Ayo – talentirana, može se reći rođena, pjevačica sudansko-rumunjskog porijekla s njemačkim pasošem u džepu. Zna snažno potegnuti i podivljati poput Skin iz Skunk Anansie. Izričaj joj je čist i prezentan, a opći ugođaj zbog njenog inzistiranju na snimanju na analognoj opremi je kao da se nekim slučajem nalazite uživo na probi benda.

Karijeru je započela u Europi gdje je s prvim albumom osvojila Francuski, Njemačku, Grčku, Poljsku, Švicarsku i Italiju. Pravi primjer kako dobra glazba ne poznaje jezične barijere. „Billie-Eve“ koji je nazvala po svojoj jednogodišnoj kćeri  je njen prvi album snimljen u SAD-u gdje se preselila prije četiri godine. Jednako je zrela i odvažna i kao glazbenica i kao tekstopisac. Raspoloženje joj je antikonzumerističko, antiglobalističko, prezire licemjerje i pjeva to s čvrstim stavom. Prava Ivana Orleanska pop svijeta. Odgovorna i samosvjesna glazbena heroina novog doba. To je jasno već i nakon što album otvara s „How May People?“, sedmominutnim reggaeom kombiniranim s elementima hard rocka i snažnom kuminacijom izraženom kroz gitarski solo.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=nTJEhqeO0rg[/youtube]

Kormilo snažno zaokreće poletnom „I’m Gonna Dance“ koja uz ska ritam najviše podsjeća na Skunk Anansie, što je svakako kompliment. Balade „Black Spoon“ i „Flowers“ doslovce oduševljava svojom izravnošću i jednostavnošću aranžmana i pomalo stilski podsjećaju na Indiu Arie. U sredini albuma ubrzo postaje jasno kako Ayo najviše voli balade nijansirane reggaeom. Posebno se ističu „To Late“ i „Who Are They?“, iako, kao što je već kazano, na ovakvom albumu iste nisu u nimalo ‘lošem društvu’.

Ritam se opet zakotrlja pred kraj albuma s „We’ve Got To“ koja je naslonjena na funk Keziaha Jonesa, a zanimljiv (i iznenadni) hommage Michaelu Jacksonu je i obrada pjesme „I Want You Back“ koja je bila prvi singl grupe Jackson 5 davne 1969. godine. Osjeća se kako to Ayo nije napravila iz komercijalnih razloga jer po načinu na koji se prezentira ona je diva koja to za sada odbija biti.

Dokle god je tako njezina glazba će biti ispunjena iskrenim emocijama.

Ocjena: 8/10

(Polydor / Universal Music, 2011.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X