Badly Drawn Boy ‘Banana Skin Shoes’ – najvažnije je da se vratio

Introspektivni, iznimno inteligentni stihovi koji su krasili sva dosadašnja izdanja na ovom albumu previše često zazvuče predvidljivo i klišeizirano, što posebno čudi uzmemo li u obzir da je među ostalim opisivao i prekid sa svojom velikom ljubavi, ujedno i majkom njegove dvoje djece.

Badly Drawn Boy ‘Banana Skin Shoes’

Negdje u vrijeme kada je izdao svoj posljednji studijski album „It’s What I’m Thinking Pt. 1 – Photographing Snowflakes“, Badly Drawn Boya uhvatio sam u njegovom rodnom Manchesteru na jednom od najčudnijih koncerata kojima sam prisustvovao u životu. Te je večeri prvo izgubio živce nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da izvede prekrasnu baladu „I Saw You Walk Away“, potom je prekinuo nastup kako bi se išao smiriti uz cigaretu, a čitav kaos kulminirao je kada se s nekim tipom u publici posvadio oko nogometa, točnije vječnih rivala Uniteda i Cityja. Najniža točka koncerta ipak je bio bis tijekom kojeg je na playback pokušao izvesti Springsteenovu „Thunder Road“, pri čemu je kasnio za matricom i zvučao poput nekoga koga su na prijevaru natjerali da nastupi na karaokama.

Iako je spomenuti album bio sasvim solidan uz poneku zaista fantastičnu pjesmu, nisam se mogao oteti dojmu da prisustvujemo propadanju nekoć izuzetno talentiranog kantautora, jednog od rijetkih koji je nastavljao slavnu tradiciju Manchestera i njegovih legendarnih, beskrajno utjecajnih bendova. To se donekle i potvrdilo pošto smo u međuvremenu od njega dobili tek soundtrack za osam godina stari film „Being Flynn“, zbog čega sam bio prilično uvjeren da je priča o Badly Drawn Boyu stigla do svog neslavnog završetka.

To se, na sreću, nije pokazalo točnim, pa je nedavno objavio novih 14 pjesama, no razloga za slavlje ipak nema previše jer „Banana Skin Shoes“ spada u donji dom diskografije Damona Gougha, kako glasi pravo ime ovog ekscentričnog kantautora. Daleko od toga da se radi o lošem materijalu, već smo od autora koji je izbacivao remek-djela poput debija „The Hour of Bewilderbeast“ i čije su čak i slabije ploče sadržavale istinske klasike kao što su „Promises“ ili spomenuta „I Saw You Walk Away“ opravdano očekivali više.

Glavni problem leži u produkciji i aranžmanima – svoje je emotivno ogoljene, blago pomaknute ispovijesti zaogrnuo utjecajima plesne glazbe i easy listening američkog popa sedamdesetih koji se rijetko mogu mjeriti s lo-fi akustikom, indie folkom i neobičnim, povremeno i eksperimentalnim rješenjima nalik onima s početaka karijere. Naslovna skladba, koja i otvara album, tako predstavlja čudan i ne baš pogođen spoj modernih funk i dance strujanja, a sličnu sudbinu dijele i ostale brže pjesme na albumu.

Lijepu posvetu neprežaljenom Tonyju Wilsonu prati nešto što zvuči kao ne baš najuspjeliji remiks Beautiful Southa i što u manjoj mjeri vrijedi i za „I’m Not Sure What It Is“ te „I Need Someone To Trust“. Ništa bolji dojam ne ostavlja ni New Orderovska „Colours“, no zato je tu niz laganijih pjesama koje su i inače njegovo najjače oružje i koje donose taman dovoljno razloga da povjerujemo kako u sebi još uvijek ima snage za velike stvari. U prvom redu to su „Funny Time of Year“, „Never Change“, „I Just Wanna Wish You Happiness“ i „Appletree Boulevard“ koja i najviše podsjeća na stare dane.

Introspektivni, iznimno inteligentni stihovi koji su krasili sva dosadašnja izdanja na ovom albumu previše često zazvuče predvidljivo i klišeizirano, što posebno čudi uzmemo li u obzir da je među ostalim opisivao i prekid sa svojom velikom ljubavi, ujedno i majkom njegove dvoje djece.

U konačnici, najvažnije je da se vratio, pa makar i albumom čiji je najveći domet da nas podsjeti koliko je nekad bio dobar.

Ocjena: 6/10

(One Last Fruit, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X