‘Never Rarely Sometimes Always’ – Moćna drama o pobačaju inspirirana stvarnim ženskim pričama

Never Rarely Sometimes Always’ najnoviji je film američke indie redateljice Elize Hittman, premijerno prikazan na ovogodišnjem Sundanceu –najvećem i najpoznatijem festivalu nezavisnog filma u SAD-u – gdje je osvojio i Specijalnu nagradu žirija za ‘neorealizam’. Osim toga, film je na Berlinskom međunarodnom filmskom festivalu osvojio prestižnog Srebrnog medvjeda, a o tome koliko je oduševio kritiku, govori i činjenica da ga je pozitivno ocijenilo čak 99% filmskih kritičara na popularnom internetskom portalu posvećenom filmskim recenzijama Rotten Tomatoes.

‘Never Rarely Sometimes Always’

Eliza Hittman u intervjuu za časopis Indie Wire otkriva da ju je na bavljenje temom ženskih reproduktivnih prava potakla tragična smrt Savite Halappanave o kojoj je svojedobno čitala u medijima, a koja je ostala poznata po tome što je značajno utjecala na promjenu zakona o pobačaju u Irskoj. Riječ je o mladoj Indijki koja je umrla od sepse nakon što joj je medicinsko osoblje u Galwayu odbilo inducirati pobačaj koji bi joj spasio život, jer je u to vrijeme bio ilegalan. Hittman su na razmišljanje potakle i priče Irkinja koje su donedavno morale putovati izvan zemlje (najčešće u Veliku Britaniju i Nizozemsku) kako bi obavile pobačaj, jer je bio zakonski zabranjen čak i u slučaju silovanja. O njima je čitala u knjizi „Ireland’s Hidden Diaspora: The ‘abortion Trail’ and the Making of a London-Irish Underground, 1980-2000“ Ann Rossiter.

Tvrdi da su je ganule njihove, često tužne sudbine, pa je odlučila prenijeti iskustva tih žena u američki kontekst. Inspiraciju je crpila i iz rumunjskog filma „4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana“ (2007) koji je osvojio niz prestižnih nagrada, među kojima je i Zlatna palma s Filmskog festivala u Cannesu. Film je režirao Cristian Mungiu (‘rumunjski Haneke’), a bavi se iskustvom jedne studentice koja uz pomoć svoje prijateljice pokušava dogovoriti i obaviti ilegalni pobačaju komunističkoj Rumunjskoj, 1980-ih godina. Riječ je o izrazito mračnoj i potresnoj drami koju toplo preporučam svima koje tematika zanima, ali valja imati na umu da zbilja nije za svakoga, odnosno da je to prije svega feel-bad film (kako ga Nikolaj Lübecker naziva u svojoj knjizi). Hittman nisu zanimale samo žene koje dijele istu sudbinu kao i protagonistica njenog filma, već i one kojima je posao da im pomognu u takvim situacijama. Stoga je razgovarala je s liječnicama, medicinskim sestrama, savjetnicama i drugim osobljem u raznim ženskim klinikama, uključujući Planned Parenthood u New Yorku–neprofitnu organizaciju koja se bavi ženskim reproduktivnim i seksualnim zdravljem–i koja je, između ostalog, poznata po svojoj borbi za siguran i dostupan pobačaj.

Hittman je „Never Rarely Sometimes Always“ predstavila kao ‘poetsku odiseju tinejdžerice iz ruralne Pennsylvanije koja putuje u New York i tijekom 48 sati proživljava osobnu krizu u gradu u kojem nikada nije bila’, a Sundance je film opisao kao ‘hrabru priču o mukotrpnom putovanju jedne tinejdžerice tijekom kojeg nastoji povratiti izgubljenu kontrolu nad svojim tijelom i duhom’. U središtu radnje je sedamnaestogodišnja Autumn (Sidney Flanigan), povučena tinejdžerica koja živi u ruralnom gradiću u Pennsylvaniji. Hittman se nije fokusirala na detaljnu razradu njezine pozadinske priče (ne saznajemo okolnosti njezine trudnoće niti znamo tko je otac njezinog djeteta), već se lik gradi kroz niz detalja. Autumn djeluje kao usamljena djevojka koja se ne uklapa se u vršnjačku sredinu i nema prijatelja, osim svoje sestrične Skylar (Talia Ryder), s kojom radi u lokalnom supermarketu kao blagajnica.

Film se otvara sa scenom školskog nastupa u sklopu kojeg Autumn uz pratnju gitare pjeva stihove pjesme „He’s Got the Power“ (He makes me do things I don’t want to do / He makes me say things I don’t want to say / and even though I want to breakaway / I can’t (stop saying I adore him I can’t stop doing things for him)), čije će nam se značenje otkriti u središnjem djelu filma. U tom ključnom dijelu, Autumn razgovara sa savjetnicom u klinici Planned Parenthood i odgovara na niz intimnih pitanja o svojoj seksualnoj prošlosti, pomoću standardiziranih odgovora ‘nikad’, ‘rijetko’, ‘ponekad’, ‘uvijek’, što je ujedno i objašnjenje za naslov filma. Njezin je školski nastup prekinut grubim dobacivanjem jednog od njezinih vršnjaka iz publike, što je samo prvi u nizu primjera kojima redateljica nastoji pokazati kako se prosječna američka tinejdžerica, riječima kritičara Briana Tallerica, ‘svakodnevno kreće po minskom polju toksičnog maskuliniteta’. Osim vršnjačkog nasilja (od strane muških kolega), Autumn, zajedno sa Skylar trpi i seksualno uznemiravanje na poslu (kada su same s njim, perverzni šef ih ljubi po rukama i ne dozvoljava Autumn da zbog mučnine ranije završi s poslom uz izgovor ‘da će mu nedostajati’), a tijekom njihovog putovanja u New York, mladić u autobusu ispituje djevojke o njihovim planovima i nagovara maloljetnu Skylar da izađe s njim, dok se u podzemnoj željeznici susreću s pijanim egzibicionistom koji se pred njima samozadovoljava.

‘Never Rarely Sometimes Always’

Na početku filma se prikazuje njezina obiteljska situacija (koja je daleko od idealne), a gledatelju se daje do znanja da je Autumn pripadnica niže srednje klase i da živi u sredini u kojoj nema puno mogućnosti. Stoga odlazi u lokalni krizni centar za trudnoću (Crisis pregnancy center) kako bi saznala je li trudna. U SAD-u su takvi centri ozloglašeni zbog lažnog oglašavanja (predstavljaju se kao klinike za pobačaj) i zbog toga što ženama (često) namjerno pružaju krive informacije vezane uz trudnoću, pobačaj, kontracepciju i spolno prenosive bolesti, a sve s ciljem da ih odvrate od pobačaja, u skladu s konzervativnom kršćanskom ideologijom. Jedna od savjetnica u centru Autumn običnim kućnim testom potvrđuje trudnoću i zatim ju naručuje na ultrazvučni pregled. Tijekom pregleda joj medicinska sestra govori da će imati ‘prekrasnu bebu’ i kako je zvuk njenog kucanja srca ‘najčarobniji zvuk koji će ikad čuti’, a preplašena i uznemirena Autumn pritom odvraća pogled. Savjetnica ju tješi riječima da će sve biti u redu, jer je i ona majka i ‘zna te stvari’, na što joj Autumn odgovara da sebe ne može zamisliti u toj ulozi. Kako bi ju odvratila od pobačaja, nastoji ju spojiti s agencijom za posvajanje, uz objašnjenje da postoji mnogo parova koji bi bili zahvalni da mogu imati djecu i pokazuje joj ‘edukativni’ video u kojem se o pobačaju govori kao o ‘nasilnom činu’, odnosno, ‘ubojstvu (nerođenog) djeteta’. U sljedećim kadrovima prikazuje se kako Autumn u očaju pokušava sama inducirati pobačaj, najprije tabletama, a zatim i udaranjem šakama u trbuh. Trajanje kadra je dovoljno dugo da u gledatelju izazove intenzivnu emocionalnu reakciju. Budući da u Pennsylvaniji maloljetnice ne mogu obaviti pobačaj bez pristanka roditelja ili skrbnika, Autumn zajedno sa Skylar, putuje u New Yorku. U klinici Planned Parenthood Autumn prvi put nailazi na razumijevanje, empatiju i adekvatnu medicinsku skrb, ali joj je rečeno da se pobačaj ne može obaviti u jednom danu. Stvari se zakompliciraju i djevojke su prisiljene živjeti na ulici, a novca im nedostaje ne samo za hranu, već i za povratak kući.

‘Never Rarely Sometimes Always’

Za sjajan vizualni identitet filma, osim Hittman, odgovorna je i francuska direktorica fotografije Hélène Louvart. Gotovo dokumentarna atmosfera postignuta je korištenjem tehnike snimanja ‘iz ruke’, prirodnim osvjetljenjem i snimanjem na lokaciji. Realistični doživljaj upotpunjava zrnata kvaliteta slika (film je snimljen na vrpci formata 16 mm) i odsustvo jarkih boja (dominiraju plavi, sivi i zemljani tonovi) te naturalistička gluma. Radnja se odvija u tišini, a izvanprizorna glazba samo povremeno i nenametljivo podrctava emocionalni ton prizora. Dominantan pak su element u filmu svakako krupni i blizi planovi (‘pogled’ kamere neprestano je na licu junakinje), u kojima je sav naglasak na emocionalnoj reakciji lika i koji gledatelja ‘prisiljavaju’ da suosjeća.

Iako se „Never Rarely Sometimes Always“ bavi gorućom problematikom ženskih prava u SAD-u pod Trumpovom vlašću, i u jednom se kratkom kadru prikazuju stvarni aktivisti-protivnici pobačaja ispred klinike za pobačaj, film nema pretjerano polemički ton niti gledatelj ima osjeća da mu se nasilno nameću redateljičini stavovi. Osim toga, Hittman zazire i od melodrame i od senzacionalizma. Kao i prethodni njezini filmovi „Beach Rats“ (2017) i „It Felt Like Love“ (2013) (u kojima se također bavi mladima u nevolji), naglasak je u „Never Rarely Sometimes Always“ na likovima. Sidney Flanigan i Talia Ryder, glumice koje utjelovljuju Autumn i Skylar, uspijevaju u samo nekoliko rečenica izgovorenih tijekom filma prenijeti nevjerojatnu količinu informacija i cijeli spektar emocija. Iako su dijalozi oskudni, njihova nam (gotovo telepatska) neverbalna komunikacija (pogledi, držanje za ruke ili međusobno šminkanje), govori više od tisuću riječi. S obzirom na to da je snimanje „Never Rarely Sometimes Always“ Flanigan i Ryder bilo prvo glumačko iskustvo na filmu, nevjerojatno je s kakvom su lakoćom i prirodnošću oživjele svoje likove. Kao što je Sundance istaknuo, Hittman majstorski stvara ‘spartanski’ kinematografski jezik kroz minijaturne geste i detalje, pri čemu je ono što je rečeno između redaka jednako važno kao i izgovoreni dijalog.

Ocjena: 7/10

(BBC Films, Cinereach, Mutressa Movies, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X