Barbari ‘Monfiorenzo Underground’ – Bog ih neće, vrag ih vuče

Nije tu riječ o grupi koja se tek traži i ispipava svoje dosege, već o skupini koja zna gdje ide i što joj treba u areni glazbene avanture u koju se upustila.

Barbari 'Monfiorenzo Underground'

Barbara Munjas je rođena za pozornicu. Do tog zaključka je lako mogao doći svatko tko ju je na njoj vidio po prvi put kad se priključila Gustafima. Potpuna lucidna, ali zdrava, energija. Nije mogla biti u sjenci, nije mogla biti neprimijećena. A opet u Gustafima je hijerarhija poznata, a to javno oduvijek ističe i Edi Maružin. Dakle pitanje Barbare i Barbara bilo je pitanje vremena. Frontgirl je njen kasting, a Gustafi su bili vrijedno iskustvo. Bez obzira na razlaz. Samouvjerenost bi kudikamo bila tupa oštrica bez kilometara u nogama. Zato debi album „Monfiorenzo Underground“ grupe Barbari i zvuči tako dopadljivo zarazno i sigurno u svom naumu.

Nije tu riječ o grupi koja se tek traži i ispipava svoje dosege, već o skupini koja zna gdje ide i što joj treba u areni glazbene avanture u koju se upustila. Barbara Munjas koja je na ‘čelu kolone’ krči put molotovljevim koktelom pankerskog stava, provociranja, ali i šarmiranja. Ima svoj stil i u pjevanju i u cjelokupnom imidžu. Ne zanemaruje fizički izgled i modni izraz, što je svakako pohvalno. Udara na sva čula i udara dobro.

Barbari su presjek koječega, uostalom kao i većina modernih rock bendova. Iako je formula većine pjesama ‘1,2,3,4, i udri’ nisu banalni. Kombinacija tri gitare inteligentno je aranžmanski osmišljena i izbjegnuto je unisono drndanje, dok živahno rasplesani funk bas Alena Bernobića odaje utjecaj Flea iz Red Hot Chili Peppersa. U neku ruku prilično je točna defincija koju Barbari koriste za opis svoje glazbe da su ‘new sound za old school’.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=K_egwYmM5qQ[/youtube]

Osjetno je u zvuku da su svi u bendu dugogodišnji znanci koji osjećaju međusobnu vibraciju. Možda je to bez riječi najbolje dočarano na kraju albuma kad se nakon tišine intimne posljednje pjesme „Noge“ iz zvučnika začuju zvuci jam sessiona s probe  snimljeni ‘preko zraka’, dakle potpuno, produkcijski gledano, sirov demo materijal koji traje dovoljno dugo da opusti čula kroz zaigrano sviranje – kad je uhvaćen jedan od obično bezbrojnih trenutaka istraživanja zvuka tijekom kojeg se rađaju pjesme.

„Monfiorenzo Underground“ je šareni karusel zvuka. Uz gitarsku pratnju „Mjesečine“ koja ga otvara lako bi se mogao zapjevati Štulićev stih „Lijepe žene prolaze kroz grad…“ iako Barbara pjesmu vodi u sasvim drugom smjeru, koristeći je ustvari kao uvod u raspašoj koji slijedi s „Banda“ i „Realnost“ u kojoj Barbari udaraju brzo i silovito na freak folk/punk/funk terenu. Nakon toga slijedi „Čeka (Ona)“ kao možda najslabija karika albuma, ne samo jer se opet zavrtila cuga kao tema, već i stoga što se Barbara Munjas stavila u ulogu dobre ženice koja kod kuće do kasno čeka da se vrati njen pijani bekrija, što je nekako promašeno za nju.

Stvar se u pravom smjeru zakuhava odmah nakon toga kroz „Odvratni“, „Patološki lažljivac“ i „Moje vrijeme“ koje se mogu smatrati određenim stilskim triptihom ženskog bijesa spram muškarca koji ju je iznevjerio, i to bijes bez biranja riječi, čista bujica srdžbe koja se otpušta nakon iznenada otkrivenog osjećaja slobode i prihvaćanje sebe kroz spoznaju učinjene greške („Moje vrijeme“). Punk attitude s prve polovice albuma time kulminira nakon čega se mijenja tijek i ozračje drugog dijela minutaže.

„Oslobođenje“ je lagano stajanje na loptu i usporavanje ritma, „Don Argentino“ nudi najslojevitije osmišljen aranžman na albumu, nakon koje „Zmijice“ poigravaju kao veseli povjetarac da bi „Jabučica“ dobro metaforički zaškakljala čula stihom „Bog nas neće, vrag nas vuče“. Pretposljednja „Kat“ je pak neočekivana psihodelija iz vedra neba u kojoj je Barbara ‘njeno sotonsko veličanstvo’ na istarski način. No finale su ipak ključna stvar. Misao albuma podvučena je posljednjom „Noge“. U njoj Barbarin glas odzvanja samo uz pratnju prigušenih klavijatura. Pjesma „Noge“ iako je zaogrnuta u ruho intimne ispovijedi, nije sjetna već odašilje snažnu motivacijsku poruku kroz stihove: „Noge mi krvare, proći ću kroz sve“ koji su ujedno i najsnažniji, ne samo lirski, temelj lika i djela Barbare Munjas. Upornost je njena najveća snaga i njen najokrutniji mučitelj. I to je uspjela sažeti tako jasno.

Barbari uopće nisu za podcjenjivanje. Pred njima su pokleknule mnoge civilizacije…

Ocjena: 8/10

(DOP Records, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X