Ukalupiti ‘Fake It Flowers’ ne samo da je gotovo pa nemoguće, već je do neke mjere i nezahvalno: u vremenu i dosadašnjem kulturnom momentu (koji se, doduše, malo previše rastegnuo u vidu njegova trajanja) koji je od žanra napravio jedini mogući kriterij – vidjeti novu krv kojoj se za to živo fućka je sasvim dovoljna doza osvježenja.
Iduće poglavlje u knjizi mladih, svestranih autorica i autora koji žive kako bi se reinventirali u potpunosti pripada Beabadoobee – novoj nadi singer-songwriter svijeta. Ruku pod ruku s tom konstatacijom ide njen debitantski album “Fake It Flowers”.
Pravim imenom Beatrice Laus – Beabadoobee je u sferi glazbenog angažmana aktivna od 2017. godine, a kako sve više svjedočimo relativno rapidnim uzletima u popularnosti koji baš i nemaju nekog pretjeranog pokrića, vidjeti da je kritika zasad dobro primila njen debitantski album samo potvrđuje tvrdnju potpisnika ovih redaka: popularna glazba (barem kada je u pitanju anglo-saksonsko govorno područje) napokon je procvjetala i pokazala da neka vrst kvalitete još uvijek nije zastranila.
“Fake It Flowers” priliči kompletnom, hvalevrijednom izdanju, a sama tranzicija s bedroom lo-fi zvuka na nešto što stavlja gitaru u prvi plan označava neki vid namjerne promjene pravca. Ovoga puta, za razliku od prethodnih DIY izdanja, Beabadoobee predstavlja sebe u svjetlu nevjerojatne iskrenosti i zrelosti, koje čini njen prvijenac upravo onim albumom kojeg je zaista teško zaobići u širokom luku zbog kojekakvih predrasuda. Nema trenutka koji pati od manjka energije – mladenačke, životne, a opet u neku ruku kontrolirane energije – ali opet, ta energija ne zagušuje narativnu priču o toj istoj mladosti i sve ono što s njome dolazi u paketu.
Ukalupiti “Fake It Flowers” ne samo da je gotovo pa nemoguće, već je do neke mjere i nezahvalno: u vremenu i dosadašnjem kulturnom momentu (koji se, doduše, malo previše rastegnuo u vidu njegova trajanja) koji je od žanra napravio jedini mogući kriterij – vidjeti novu krv kojoj se za to živo fućka je sasvim dovoljna doza osvježenja. Nikako se ne smije ispustiti iz vida momentalni, možda puno kraći kulturni moment koji prihvaća nestanak žanra kao nečega vrijednog spomena u ikakvom presudnom kontekstu kojem ona pripada; uz niz drugih glazbenica i glazbenika čijoj generaciji ona pripada, od nje se nije očekivalo ništa manje. Iako, kako stvari stoje, čini se da se “Fake It Flowers” uzdigao iznad svih očekivanja. Da, on kultivira bedroom kulturu, ali iz nje crpi ono najbitnije – kvalitetu koja proizlazi iz emocije.
Ima se štošta za reći o albumu koji ne moli, nego jednostavno prospe svu svoju bit na krilo slušatelja koji to ne očekuje. Nemojte se varati – ovako nešto sigurno niste očekivali. Ne govorimo o inovaciji nalik Sinatrinoj ili Davisovoj, govorimo o inovativnosti koja savršeno opisuje trenutni glazbeni shift kojem svjedočimo. Ne samo da je žanr kao takav nestao, nestalo je i njegovo veličanje, nestalo je i donedavno prisutno trpanje samih glazbenika u ladice. “Fake It Flowers” je odličan primjer albuma s emocionalnom municijom na raspolaganju. Ne samo da je uspio iskomunicirati esenciju života i rezonirati s ljudima (i ostalim živim bićima) slična senzibiliteta, nego je povrh toga i stavio naglasak na sve ono što čini kreativni proces uopće toliko privlačnim.
Kako sumirati dojmove ne znam ni sam. Nemam negativnih utisaka niti komentara, ali čini mi se da mi nešto fali kako bih donio nekakav smisleni zaključak. Koliko god da je on zabavan, kvalitetan i intrigantan, kao netko tko je generacija autorice odgovorno tvrdim da je cijeli uradak dosta iscrpljujućeg karaktera. Točka na “i” stavit će se najvjerojatnije po izlasku sljedećeg studijskog izdanja koje će, nadam se, nositi iste predivne predznake.
Ocjena: 9/10
(Dirty Hit, 2020.)