Funeral doom dvojac iz Seattlea zatresao je sinoć Mediku mračnom epopejom ‘The Clandestine Gate’ na koncertu o kojemu će 200 duša koje mu je svjedočilo zasigurno još dugo pričati.
Premda Zagreb može naoko djelovati kao aktivna destinacija za sve vrste koncerata sa spektra metala, ljubitelji dooma i srodnih mu pravaca često se s razlogom žale da je to jedan od žanrova čiji nas predstavnici često zaobilaze, kao da je u pitanju percepcija da u nas nema dovoljno obožavatelja sporijih i težih soničnih udaraca. S obzirom na takvu situaciju bitno je pohrliti na ionako rijetka događanja te vrste, pa makar samo zato da se stvori točnija slika o tome koliko zapravo ima publike za takve koncerte.
Sinoć se upravo tava prigoda ukazala dolaskom bučnih ambasadora sa samog vrha A-liste funeral dooma, američkog dvojca Bell Witch iz dalekog Seattlea. Bend čine osnivač i basist Dylan Desmond i bubnjar Jesse Shreibman koji je na toj poziciji zamijenio pokojnoga Adriana Guerru. Koliko moćno i ubojito može zvučati ovakva postava poznato je već na primjerima ovdašnjih bendova kao što su Disciplina kičme ili u novije vrijeme Šiza, ali razina glasnoće i razornosti koju uživo pruža Bell Witch jest priča iz nekog sasvim drugog svemira.
Sastav koji si je nadjenuo ime prema jezivoj legendi o nadnaravnom entitetu koji je proganjao obitelj jednog američkog farmera u devetnaestom stoljeću otvorio je novo poglavlje u svojoj karijeri svojim lanjskim albumom “Future’s Shadow Part 1: The Clandestine Gate”, koji ima činiti prvi dio planirane trilogije, a na krilima kojega su sinoć doletjeli i do zagrebačkog Attacka.
U pitanju je bučna doom odiseja u trajanju jednog cjelovečernjega filma, točnije 83 minute – upravo onoliko koliko traje i primjerice “An American Haunting”, film iz 2005. koji prepričava priču o vještici Bellovih – čiji spor i mučan tempo pogrebne povorke polako grabi prema ekstatičnim finalima svakog od četiri stavka u koje je podijeljena valjda kako bi mogla biti otisnuta na dvostrukom vinilu.
Upravo je “The Clandestine Gate”, savršeno prilagođena koncertnoj izvedbi, činila cijeli sinoćnji nastup Bell Witcha u Attacku i ovdje zbilja postaje nezahvalno pokušati riječima prepričati intenzitet i majstorstvo koje su Dylan i Jesse sinoć prikazali. Dron, buka i ekstaza mogu podsjetiti na neke od mračnih rituala poput onih Swansa i Godspeed You! Black Emperor kojima smo nedavno mogli svjedočiti.
Desmondova figura koja izvire iz mraka dok prebire po svom šestožičanom basu s kosom koja mu prekriva lice djelovala je poput kakve stvarne spektralne prikaze, duha kakve vještice koji korača kroz močvaru. Tu i tamo bi i pustio svoj spooky glas kako bi pojačao dojam pjesme, da bi na koncu svoj brutalni vokal otkrio i njegov kolega Shreibman čije je svaki udarac u bubanj slao vibracije koje su prodirale sve do kostiju.
Kao predgrupa Bell Witchu nastupilu su The Keening, bend koji predvodi Rebecca Vernon, prethodno poznata kao jedna od rijetkih žena na čelu nekog doom metal benda. U njezinom slučaju to je bio sastav SubRosa čija je zvučna slika bila gusto prošarana folk elementima. Vernon je svoj novi projekt pokrenula nakon što se prijašnji sastav raspao, a ostatak članova pokrenuo je novi bend The Otolith.
The Keening, nazvan prema keltskim pjesmama za mrtve, čak i više počiva na postulatima folka nego dooma. Njihova romantičarska estetika protkana zvukom violine možda na trenutke može djelovati zavodljivo i lijepo, ali u načelu u svom nastupu nude premalo uzbuđenja, povremeno djelujući čak i umorno, da ne kažem pospano. U svakom slučaju su nam pojačali apetit za mračni i bučni marš koji je imalo uslijediti.
Zanimljivo je da je program u Attacku bio cjelovečernji, s time da je počeo u ranim večernjim satima projekcijama dvaju klasika eksperimentalnog filma, “Meshes of the Afternoon” supružnika Maye Deren i Alexandra Hackenschmieda iz davne 1943., te briljantnog “La Jetée” Chrisa Markera iz 1962. čija će potka postati osnovom za kultni holivudski hit montipajtonovca Terryja Gilliama, “12 Monkeys”.
Ne znam koliko je posjetitelja bilo na tom dijelu programa budući da sam ga osobno zbog inih obveza propustio, kao i druženje s članovima benda koje je slijedilo, no jasno je zašto su baš ta dva filma odabrana za prikazivanje, budući da se mnogo zajedničke umjetničke vizije mođe naći između njih i dvojca iz Seattlea. Isto tako mogao je biti prikazan i slavniji “Andaluzijski pas” Luisa Buñuela (i Salvadora Dalíja), ali to bi možda bilo suviše, kako kažu Ameri, on the nose.
Broj ulaznica za sinoćnji koncert bio je ograničen na 200 komada, što je jamčilo da srećom neće biti prevelike gužve, no s obzirom na briljantan nastup koji su Bell Witch odradili, kao i količinu važnih koncertnih connoisseura koji su mu prisustvovali, a čije se mišljenje naširoko cijeni i poštuje i koji će zasigurno proširiti glas o tome što su čuli i doživjeli, na sljedećem gostovanju ovih glasnih pogrebnika zasigurno će se u jednakoj mjeri napuniti i neki od većih klubova. I kad dođe vrijeme zbrajanja koncertnih zbivanja godine, Bell Witch u Attacku morat će biti upisan među najboje i to ne samo na žestokoj strani glazbenoga spektra.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
