Iako su svi sastojci za odličnu ploču tu, gotovo jelo ipak nije odlično nego tek dobro.
Ovaj ću tekst početi ponešto neuobičajeno, referirajući se zapravo na jedan drugi tekst koji sam napisao prije nekoliko dana, a koji se tiče najnovijeg albuma Fantastic Negrita “White Jesus Black Problems”. Na kraju tog
teksta donosim vrlo općenit i nasumičan pregled albuma koji se pojavljuju u posljednje vrijeme, a koji su tematski, konceptualno i muzički naslonjeni na obnovljenu potragu za crnačkim naslijeđem i identitetom. Čini se da nekakav trend postoji i čini se da ne jenjava jer se i novi album Bena Harpera zove “Bloodline Maintenance” i bavi se temama poput ropstva, teškog odrastanja, pretpostavljenog kolektivnog “zastranjenja” u nekom pretpostavljenom pogrešnom smjeru, osobnih borbi, sumnji i nedaća i slično. S takvim albumima postoji i jedan problem, a to je
da glazba mora biti dovoljno “teška”, kompleksna i ozbiljna, e da nam se takve teme ne bi učinile relativiziranima ili trivijaliziranima i počesto je teško pogoditi taj zlatni rez između onoga o čemu govori tekst i onoga što muzički čujemo u zvučnicima. Ben Harper se na novom albumu ulovio upravo u tu zamku.
Prije nego krenem dalje, valja ipak podsjetiti na nekoliko važnih činjenica. Ako iza sebe imaš nekoliko nagrada i to za široku lepezu kategorija od najboljeg blues albuma, najboljeg albuma tradicionalne soul i gospel glazbe, najbolju pop
instrumentalnu izvedbu i izvođača godine i ako te još na početku karijere Taj Mahal pozove na turneju nakon koje s njim snimiš i ploču, očito je da nisi bezveznjak. A Ben Harper to zaista nije. Riječ je, bez sumnje, o izvrsnom muzičaru, gitaristu, pjevaču i autoru, no na ovom albuma niti jedna od tih njegovih kvaliteta u potpunosti ne dolazi do izražaja. Iako su svi sastojci za odličnu ploču tu, gotovo jelo ipak nije odlično nego tek dobro, mada mu nemamo što zamjeriti.
Album počinje obećavajuće, višeglasnom a capella “Below Sea Level”, kratkom uvodnom pjesmom koja dokazuje koliko je Harper vokalno zanimljiv i vješt, no već sljedeća pjesma “We Need To Talk About It” otkriva određene probleme. Ono o čemu Haprer želi da razgovaramo jest ropstvo i da se zapitamo što povijest ropstva zapravo govori o svima nama kao civilizaciji. Velika, teška i uvijek potrebna tema, to je sigurno, no čijoj glazbenoj inkarnaciji nedostaje ona neka ozbiljna kritička oštrica, onaj neki revolucionarni polet, ona čvrsto stisnuta pesnica podignuta
visoko u zrak u stavu mirno, a što ostavlja dojam nedorečenosti koji će se nastaviti i u ostatku albuma. Ponajbolje pjesme albuma “Where Did We Go Wrong”, “Smile At The Mention” i “More Than Love” izvlači Harperov vokal koji ima šmek Curtisa Mayfielda i zanimljive ritmičke i gitarističke igrarije, no takvih je na albumu nažalost premalo.
Ostatak materijala, ruku na srce, zvuči kao nešto što bi ekipa iskusnih bluzera odsvirala na nekoj tonskoj probi dok čekaju da tehničari namjeste zvuk ili pak kao nešto što bi bend zasvirao u nekom studiju ili na probi da se malo
zagrije ili predahne od uvježbavanja ili aranžiranja ozbiljnijeg materijala. Pjesme poput “It Ain’t No Use”, “Knew The Day Was Comin'” ili “Honey, Honey” (koja je usput i najgora), Harper i njegova prateća ekipa mogu odsvirati bilo kada i bilo gdje, zatvorenih očiju u bilo koje doba dana ili noći i zbog čega album više zvuči kao “odrađivanje posla” nego nekakav ozbiljan pokušaj suvremenog bluesa i progovaranja o ozbiljnim temama. Taj blues jam session moment dodatno je očit i u samim krajevima pjesama koji su potpuno nedorečeni pa bend nakon dvije ili tri minute jednostavno stane i to ne još i istovremeno, baš kao što neki iskusni jam session bend stane kad se potroši ideja i vrijeme je da se prijeđe na nešto drugo.
Posljednja pjesma na albumu “Maybe I Can’t” ipak je podsjetnik da Harper zna i može napisati i iznijeti kvalitetnu pjesmu, no trajanje od tek 2 minute i 12 sekundi još jednom pokazuje i dokazuje da nedostaje konkretna i čvršća vizija cijele priče.
Ocjena: 6/10
(Chrysalis Records, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
