Beogradski Kontakt – bend koji plaća publiku, antifa-svećenik Jon Spencer i pronađeni Fit

U Beogradu se od 20. do 23. ožujka održava treći po redu Kontakt -,sveobuhvatni regionalni konferencijski i glazbeni festival.

Jon Spencer And The Hitmakers u SebBeernom centru u Beogradu (Foto: Nemanja Đorđević / Balkanrock.com)

Regionalni festivali, konferencija, muzika, expo – sve to obuhvaća beogradski Kontakt, koji je započeo u srijedu i održava se u najvećem opsegu u dvorištu Cetinjske ulice na kućnom broju 15. Dvorištu napuštenog tvorničkog pogona, čije propadanje je zaustavilo gradsko ‘rock pleme’. Dvorište koje je načičkano klubovima i konceptualnim okupljalištima iz čijih naziva se iščitava ex-Yu rokerska i kulturna prošlost koja pokušava oplemeniti ono što se kolokvijalno naziva ‘turistička ponuda grada’, ali ne po toj nekoj ispraznoj turističkoj agendi, već prije kao otpor madih i neprilagođenih i onih starih koji se ‘sjećaju’.

Polet, Yugo Vinyl, Elektropionir, SubBeerni centar, Berlin Monroe, Bluz i pivo, Marsh open space, Dvorištance… ‘okupirali’ su prostor tik do legendarne Skadarlijske kaldrme, jednog od najvećih turističkih magneta ovog grada, ukazujući da je postojao i još uvijek postoji jedan drugačiji Beograd, koji samim time nudi drugačiju sliko od one tradicionalne turističke razglednice Skadarlije gdje vam muzičari ‘na uvce’ sviraju dok tamanite neki roštilj i ljuštite rakiju u nekom od skadralijskih restorana.

M.O.R.T. u SubBeernom Centru u Beogradu (Foto: Tanja Drobnjak / Balkanrock.com)
M.O.R.T. u SubBeernom Centru u Beogradu (Foto: Tanja Drobnjak / Balkanrock.com)

Već na ulazu u dvorište pažnju oku krade veliki mural Ette James, kao što primijetite da je ono također okupirano i kao privatno parkiralište, autopraonica i tko što zna sve ne, od neke ‘treće strane’ Borba. Po pravilima balkanskog kapitalizma. Sudar svjetova. Nije to uređena NGO priča, već opstanak. Nema milosti ni od stanara okolnih zgrada. Kažu upućeni da je u tri godine došlo nevjerojatnih 16.000 prijava zbog buke. Šesnaest tisuća! Statistički gledano to je famoznih 160 prijava dnevno! Ali kako se uredno vodi rat, tako se uredno i vodi statistika; kažu da je preko 15.500 prijava lažno, jer se prijavitelji služe Facebookom, tj. vide kad je najavljen neki koncert i onda prijavljuju policiji. Obzirom, da u klubovima znaju za tu praksu, onda se i oni znaju koristiti lažnim najavama, tj. nešto se najavi pa se otkaže, a organi reda izvuku deblji kraj jer kucaju na zatvorena vrata. Sve se to očitava kroz strogi kodeks i gotovo opsjednutost osoblja da se vrata klubova brzo zatvaraju dok traju koncerti, koji pak ne smiju ni za minutu prekoračiti 11 sati navečer.

Usporedbe radi, dok jedna Ljubljana u MENT-u, festivalu sličnog karaktera, vidi potencijal i pomaže ga i promovira, Kontakt pak ima trenutno otvorenih 17 sudskih procesa, dakle ima status rokerske rebelije. A ta ‘rebeija’ okuplja ljude iz svih segmenata glazbenog biznisa iz regije kao što se trudi imati što zanimljiviji glazbeni program, uz to Kontakt je i povod za književne i strip promocije koje su odlično posjećene kao i konferencijski program. Autor ovih redaka bio je i na dirljivoj promociji knjige „Ko želi da živi večno“ Dušana Prelevića, zbirke tekstova koju je priredila i odabrala njegova kćerka Milica. U konferencijskom dijelu, prvi dan je dominirala tema glazbenih festivala i kako ih održati i poboljšati u svakom pogledu u, u najmanju ruku kazano, suludim balkanskim uvjetima.

Kontakt 2019 – konferencija: Kako napraviti uspješan festival (Foto: Kontakt/Facebook)

Što se koncerata pak tiče, bilo je nekih ludih momenata. U srijedu prve večeri, dok su u Beogradu omiljeni sinjski M.O.R.T. imali tu čast da otvore festival u velikom SubBeernom centru (koji neodoljivo podsjeća na šibenski Azimut, ali jedno 3-4 puta veći), domaći bend Moreuz je u Elektropioniru, koji se nalazi odmah do, stvorio nadrealnu sliku. Naime, frontmen benda se tijekom izvođenja posljednje 2-3 pjesme obratio prisutnima i rekao kao će svaki posjetitelj dobiti 100 dinara (cca 10 kuna) kao i besplatno pivo na šanku kao nagradu za odgledan i odslušan koncert do kraja.

„Okej, ovo je stvarno dobar vic“, pomislio sam, valjda se tako činilo i većini prisutnih. Ali kad su dvojica likova s kraja kluba krenuli od čovjeka do čovjeka, jedan s buntom novčanica, a drugi s mobitelom kojim je sve to snimao, čuđenju nije bilo kraja. Odvažili se potom neki i na šank, te i od konobara dobili potvrdu da se pivo od tog trenutka ne naplaćuje. Moreuz ni tu nije stao, već najavio turneju po Srbiji gdje će primijeniti istu praksu gdje god budu svirali, jer „ne žele davati novce lopovima na promociju, već ljudima koji dođu na koncert“.

Kontakt 2019 – konferencija: Kako napraviti uspješan festival (Foto: Kontakt/Facebook)

Mislio sam da sam svašta vidio na koncertima u životu, ali je ova situacija bila potpuno nova i nadrealna dok su i meni ugurali 100 dinara u ruke. Ne vidjeh u šoubiznisu takvu smjelost i ludost u kombinaciji sa samoubilačkim financijskim planom, ali efekt je postignut. I ja sad pišemo o Moreuzu. Više nego o M.O.R.T.-u.

No da u takvom potezu tog benda ima dublje kritike prema sadašnjem društveno-političkom trenutku Srbije, saznao sam ubrzo te večeri. Naime, izborna praksa ovdje, osim što uključuje ‘vojsku umrlih koja izlazi na izbore’, uostalom kao i u Hrvatskoj, dovela je i praksu licitiranje za izborne glasove po sistemu; tko ponudi više za njega se glasa. Tako su izbori, ono što se u zapadnom svijetu zove ‘praznik demokracije’, ovdje ‘praznik licitacije’, jer kao glasač očekujte najbolju ponudu od moćnika, pa kad ‘vas kupe’, odete na izborno mjesto , izvršite svoju građansku dužnost, uslikate mobitelom glasački listić kao dokaz i potom ‘pokupite nagradu’. Pa eto, kad mogu političari, zašto ne bi mogao i jedan bend pokušati kupiti svoju sljedbu? Nadrealno, zar ne? Ali tko nam garantira da i u našoj sredini nije tako? Kapitalizam & demokracija na balkanski način.

U četvrtak je također bio prisutan dualitet zvijezdi večeri u SubBeernom i Elektropioniru. Jon Spencer i njegovi The Hitmakers rasturili su pun SubBeerni centar. Nakon godina i godina koncertnog praćenja Spencera u nekoliko formacija, moram priznati da sam bio skeptičan prema ovoj posljednjoj inkarnaciji. No prevario sam se. O, kako sam se prevario! Jon Spencer je neuništiv. On je jedan od onih koji se bez problema ponovno reinventira i osmisli. U najkraćim crtama kazano, Jon Spencer & The Hitmakers su pravi koncertni hit. Toliki hit, da bih večeras otišao do Zagreba i Vintage Industriala i ponovio cijelo iskustvo, da u Beogradu nemam obaveza oko Kontakta.

Jon Spencer And The Hitmakers u SebBeernom centru u Beogradu (Foto: Nemanja Đorđević / Balkanrock.com)

Ako su Blues Explosion bili Spencerov tour the force, The Hitmakers su isto to, ali oplemenjeni s još nekoliko fantastičnih momenata. Za početak u bendu je Bob Bert, stari Spencerov kolega iz Pussy Galore koji čekićima svira bubnjarski set sastavljen od kojekavih limova, auto-opruga, čeličnih profila i velikog benzinskog rezervoara Chevroleta – koliko bizarno, toliko je efektno i zvučno upečatljivo kao da je Spencer susreo njemački Einstürzende Neubauten. No stilski, kao da je susreo jedne druge velikane američke rock scene – The Cramps. Jon Spencer & The Hits su najbliže Cramps iskustvo koje možete dobiti ovih dana po ušima. A obzirom da je večeras zagrebački koncert, ne bih htio previše spojlati o tome što se na pozornice događa prije bisa i posebno na bisu, a da se ne govori da o tome da je Spencer na pozornici postao gorljivi antifa-reverend.

Jon Spencer And The Hitmakers u SebBeernom centru u Beogradu (Foto: Nemanja Đorđević / Balkanrock.com)

Koliko je Bertov zvuk metala o metal zarobio bubnjiće u ušima te večeri, toliko je za novinara sa zagrebačke scene bilo ludo iskustvo katarzične simbioze između beogradske publike i riječke grupe Fit. Fit, čiji debitantski album je producirao pokojni Milan Mladenović iz EKV-a i koji je bio objavljen za PGP-RTB u ‘osvit ratnog sumraka’ devedesetih jest kultno štivo za beogradsku publiku, ali nikad to nije postao hrvatskoj publici (valjda s izuzetkom Rijeke) zbog tih istih ratnih okolnosti, jer je dio personela ubrzo potom otišao put Amsterdama. Ekvivalent tom zbornom pjevanju i također zbornom zazivanju bisa u Elektroponiru, ekvivalent je emocijaa koje primjerice kod zagrebačke publike izazovu jedni Partibrejkersi. Podsjetila me sinoć cijela ta situacija na priču o Sixtu Rodriguezu. U balkanskim uvjetima, priča riječke grupe Fit čini se skoro pa identičnom. Ako želite doživjeti koncert Rodrigueza u najboljem svjetlu, valjda morate otići u JAR, a ako želite isto tako doživjeti Fit, morate otići u Beograd. Čudo je taj Balkan, zar ne? I nekako se čini važnim da ne izgubimo kontakt.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Reportaža

Idi na Vrh
X