Albumi ‘Vtora mladost, treta svetska vojna’, ‘Radikalno šik’ i ‘ References, Reflections: Revelations’ osvajaju svojim pristupom, imaginacijom i izvedbom.
Bernays Propaganda „Vtora mladost, treta svetska vojna“
Makedonski Bernays Propaganda još je s albumom „Politika“ 2016. dokazao kako je sastav spreman na stilske preokrete koji bi mnoge koštali karijere. Na koncu, ne postoji gotovo niti jedan bend koje je izgradio karijeru s bubnjarom i potom ga zamijenio s ritam-programerom. Okej, možda i ima, ali nije ‘ostao na nogama’. Bernays Propaganda jest iz nekoliko razloga.
Prvi je da je njihova društveno-kritička lirika jedno od najjačih oružja i u stanju su stvoriti dojam kako se ona može bez problema upasati u svaki glazbeni oblik. Druga je stvar što čvrsta jezgra koju čine Kristina Gorovska, Vasko Atanasoski i Deni Krstev uistinu i može stvoriti zvučni ambijent u kojem će ti stihovi pogoditi tamo gdje treba. Ukratko, nakon „Politike“ otvorili su sebi put bez barijera. Bernays Propaganda može biti i rock bend i angažirani techno party. Okvir je onakav kakav oni žele da jest, odnosno kakav nametnu prilike u kojima djeluju.
Nakon prošlog albuma „Na to igrišče ne smem“ (objavljen za američki Ill In The Head Records) u neku ruku je utrt put za ovogodišnji „Vtora mladost, treta svetska vojna“ (Druga mladost, treći svjetski rat) na kojem su radili punih godinu dana. Dakle, riječ je o stilskom hibridu na kojem ima i akustičnih ritam instrumenata koji su kombinirani s electrobeatom u kojem angažirani tekstovi, obično rezervirani, za rock postave dišu u skladu s plesnim podijima. Grupa je već otvorila to poglavlje na prijašnjim turnejama (na kojima je primjerice i video zid s porukama i parolama igrao bitnu ulogu u konceptu ‘angažiranog partyja’) koji nije imao previše doticaja s post rockom, no na novom albumu je to dovedeno do savršenstva.
Savršenstvom se može smatrati „Vtora mladost, treta svetska vojna“. To je najbolji album Bernays Propagande. Konceptualna noir, ali plesna vožnja kroz doslovce zgaženo stanje makednoskog duha i to bez ijednog lošeg momenta. Možda čak ni ne trebate toliko poznavati makedonski jezik da bi shvatili u kakvom kaosu je to društvo. Iako nije ratovala u posljednjem balkanskom sukobu, Makedonija je po mnogočemu izuzetno loše prošla. Pritisnuta moćnim susjedima ni ime nije mogla zadržati i sad je „Sjeverna Makedonija“. A ta politička ‘umotvorina’ jednako je besmislena kao da je Makedonija prozvana nekim slučajem „Zapadnom Turskom“, „Južnom Bugarskom“ ili „Sjevernom Albanijom“, iz razloga što postoji samo jedan makedonski jezik na ovom svijetu i on ne pripada niti jednom narodu u susjedstvu osim makedonskom narodu. Bilo bi također suludo sad taj narod prozvati sjevernomakedonskim, jer eto Grci imaju nekih problema s tim. Koliko ta vrsta geopolitičkog jebanja u mozak ostavlja posljedica na ljudima, ili bolje kazano narodu kojem se ukida identitet? Puno. I previše.
A o tome se radi na ovom albumu na kojem stih iz pjesme „Vežbaat država“ najbolje objašnja situaciju: „parnim datumima Sjeverna, neparnim Makedonija“ i tako u krug. A opet, to vježbanje države nad Makedoncima može lako biti pokus, lakmus papir, za blisku budućnost cijelog rascjepkanog Balkana na kojem vlade mikro-prćija uglavnom izgledaju kao da ih vode drumski razbojnici. „Vežbaat država“ nažalost previše zvuči kao poruka iz sumorne budućnosti ovih krajeva koji se konstantno raseljavaju.
Gorovska, Atanasoski i Krstev u toj pjesmi posebno genijalno ilustriraju kontrast u kojem svima nama znane parole viših ciljeva s druge strane donose pucanje veza među ljudima, suspenziju humanosti i u konačnici fašizam. Možda nema bolje pjesme od „Vežbaat država“ koja bolje dočarava taj ritual ‘svakodnevnog umivanja zatrovanom žabokrečinom’. Nakon nje udar na sva čula nastavlja „NATO vleguvo vo Skopje“ (koja bi se mogla prevesti kao „NATO uživa u Skopju“) u kojoj rastura reper promuklog glasa Borče Markovski, dok se ironija zle sudbine na kraju albuma pojačava s „Ništo nema da ne razdeli“ i „Zloben fank“.
Ako pitate Bernays Propagandu, treći svjetski rat je već počeo, a priču o ‘drugoj mladosti’ isti bend će vam u četiri prva poglavlja, tj. pjesme, raspršiti kao iluziju, jer druge mladosti nema. Pjesme „Retki bilki“, „Dojde život“, „Ne sme fini eden so drug“ i „Mojata Marija“ ilustrirat će ono što je Štulić odavno nazvao krivim srastanjem, u kojem samo ‘rijetke biljke’ uspiju, dok je puno toga očaj do te mjere da ostaje samo molitva kao utjeha.
Na koncu tu su ritam i glazba koji su tamni, ali ne dozvoljavaju da se slika potpuno zacrni, već vas nose u nekom laganom plesnom laid backu poput čudnog pijanstva dok pokušavate proniknuti je li poanta da mrtvi zaplešu ili da plešemo mrtvi. Ovaj album miriše na rat. Ne zato jer Bernays Propaganda to žele, već zato jer ne mogu sebi pomoći što vide neke stvari o kojima bez zadrške moraju progovoriti. Doslovce o svim tim odgledanim scenarijima i ‘lošim filmovima’ koji su nam već jednom kidnapirali živote.
Ocjena: 10/10
(Moonlee / Geenger /Popdepresija, 2019.)
Damir Avdić „Radikalno šik“
Da ne ispadne da su Bernays Propaganda u onoj kategoriji ‘što južnije, to tužnije’, tu je Damir Avdić – najopakiji glas i gitara Balkana s ljubljanskom adresom, koji svojom lirikom sublimira sve ono što se događa ovdje na ‘zapadnom frontu’. A stvari su radikalno šik, kako upućuje i naziv njegovog novog studijskog albuma.
Avdićev ritam objavljivanja je postao točan kao sat. Svake druge godine on na jesen ima novi album čiju aktualnost jednostavno nametne sve ono što se događa oko nas. Ovaj put kao singl prethodnica albuma išla je pjesma „Kolone“, dok su brojne vijesti iz crne kronike samo podebljavale njen značaj. Potplaćeni policijski batinaši s jedne strane, a s druge izbjeglice koje su na putu za zapad postali lovina na mračnom ‘balkanskom lovištu’. Živimo u vrijeme konstantno prikrivanog zločina čije razmjere ćemo tek saznati u vremenu pred nama kad se počne odmotavati klupko svjedočanstava, dok nas sad svako malo zapljusne vijest kako se ono što je naša predsjednica nazvala ‘laganim pushbackom’ pretvorilo i sve češće propucavanje ljudi vatrenim oružjem ili bizarne situacije u kojoj policija nigerijske studente koji su došli u Hrvatsku na natjecanje kidnapira i potom izbacuje u neko žbunje u susjednu Bosnu i Hercegovinu. Avdić ne samo da je ‘ubo’ s „Kolonama“, već kao da je proreknuo još crnji scenarij koji se upravo odvija.
Živimo u vrijeme u kojem kao da se zakoni sve više suspendiraju u praksi, ali se šira javnost ‘ne maltretira’ tim činjenicama, već ju se uljuljkuje kičastim tabloidnim univerzumom potpunih besmislica. Avdić je i odličnim coverom albuma koji je urađen baš u stilu naslovnice tabloida to istaknuo vizualno i time u tom segmentu poentirao najbolje u svojoj karijeri (ako se usporede naslovnice njegovih prijašnjih albuma).
Da je i dalje gospodar rock riffa svjedoči odmah uvodna „Nisam ja“ kojom kao da već na ‘trećoj strani svog izmaštanog tabloida’ uz šarene vijesti ‘s kraljevskih dvora’ Avdić uvali Georgea Orwella kao najvažniju šifru distopijske dekadencije u kojoj se samozadovoljno i ignorantski valjamo kao svinje, a tu temu produbljuje naredna, naslovna „Radikalno šik“, jer ako se ovo vrijeme može svrstati pod neki zajednički nazivnik to je svakako termin ‘radikalno’.
„Mund“ kroz fenomenalno izvrtanje Štulićevih stihova, koje Avdić interpretira kao : „Puštam bradu i brkove da ne ličim na Pankrte“ u prvi plan gura imperativima modnih trendova prikrivenu krizu srednjih godina gdje ne postoji vrednovanje životnih postignuća već isprazni model jalovog opiranja starosti u želji za nekom novom mladošću. Ništa drugo već ilustriranja ‘muških žrtava’ koje su potpale pod utjecaj imbecilnog trenda da do kraja života trebaju biti dječaci koji nikad nisu odrasli. Nakon tri brzopotezne (čitaj: dvominutne i trominutne) ‘vijesti i savjeta’ u „Avdićevom tabloidu“ dolazi centralna tema „Afera“. Kao i u društveno-političkom životu, tako i kod njega ona uzima najviše prostora, jer ako su u nečemo progresivni ovi naši sistemi, to je u proizvodnji afera. Damir tu gitarom oponaša one poznate napete špice preko kojih ozbiljni duboki glas spikera sije narativnu stravu i užas, s tim što njegova gitarska tema nije jingle već desetminutna hipnoza u kojoj je seksualna nastranost situiranog obiteljskog čovjeka prva vijest na tapeti.
Dok nam „Andriod“ javlja da su dlake opet u modi i kad se čini da bi album u drugoj polovici mogao malo posustati zbog količine materijala kojima Avdić bombardira čula, stvar mijenja „Žena koju sam“ u kojoj uvodna tema decentno ulazi u metriku sevdaha, ali s njom kasnije u svojevrsnu konfrontaciju ulazi ritam vojnog marša. Namjerno ili slučajno, poput nekog čudnog sundtracka koji je ostao kao zaostavština austrougarskog anektiranja Bosne – prožvakavanje kontrastnog zalogaja dvije civilizacije; grenadir marš i burek, valcer i šargija, istok i zapad. I u toj pjesmi dakako progovara ono što bi se kolokvijalno moglo nazvati bauštelskom romantikom.
Da je Avdić ujedno i pripadnik stare proto hip-hop garde i da nije bez vraga u Trnokopu vršio i utjecaj na mlađeg Edu Maajku jasno je iz pjesme-svjedočanstva „Šećer“ kojom je opet, ovog puta nakon „Kolona“ još jedno uspješno ‘iščašio’ svoj narativni model pred finalnu oluju koju donose „Sto mu neoliberala“ i „Spomenik“.
Kad zapjeva: „Sto mu neoliberala šta se ovo dešava? Žižek na policama sa sto svjetskih kuharica.“ Teško je reći da nije u stanju jasno ocrtati potpunu suludost momenta u kojem živimo – kotao u kojem je sve roba i sve je obezvrijeđeno. Posljednja „Spomenik“ kao da tvori diptih sa „Sto mu neoliberala“, te zatvara album kao komorni epilog izvrnute realnosti u kojoj epitaf više nije nešto što stoji na nadgrobnom spomeniku, već se sahranjuje s tim istim spomenikom. Radikalno? Naravno. Radikalno je šik do samog kraja albuma. Damir Avdić je ovim albumom uistinu nadmašio sebe.
Ocjena: 10/10
(Kapital Rekord, 2019.)
(The) Lesser Men „References, Reflections: Revelations“
Za razliku od Bernays Propagande i Damira Avdića , zagrebački bend (The) Lesser Men ne progovara toliko iz društveno-političkog rakursa, koliko je riječ o intrinzično motiviranom putovanju tijekom kojeg je jedan bend došao na suludu ideju svojevrsne inventure rock povijesti kroz koju pokušava objasniti doslovce sebe i svoj rad. Dakle definitivno su svjesni svoje post rock uloge i aspekta vremena u kojem djeluju, no dešifriranje motiva i mitova kao da im je primarni cilj.
Nije tu riječ o nekom pukom vađenju poznatih paterna iz konteksta i stavljanje u neki novi. (The) Lesser Men su tu specifični iz razloga koji bi se mogao opisati i kao pokušaj proniknuća u vlastitu originalnost u vrijeme kad su kopije svih vrsta na cijeni. U neku ruku, model koji se tražio nekad u glazbi. Danas se traži model u kojem se glazbenici trebaju referirati na nešto poznato (i po mogućnosti priznato i cijenjeno) iz prošlosti rocka. Da peripetija bude još zamršenija (The) Lesser Men su prihvatili taj obrazac samo kao inspiraciju i pustili da ih ona odvede u nepoznato.
Taj bend koji se kloni nekih medijskih obrazaca, koji bi ga možda više istaknuli, već se drži isključivo glazbe, spada među najzanimljivije ‘sastave iz sjene’ u ovom desetljeću na izmaku upravo zbog svoje beskompromisne progresije. Taj pristup nazvali su ‘adult disoriented rock’ i ujedno ga promoviraju kao svoj stil. Godine 2014. Predstavili su se albumom „Vacation Freeze“ na kojem su djelovali u klasičnoj instrumentalnoj postavi rock trija (gitara, bas, bubanj), a preobražaj dolazi tri godine kasnije kad grupa postaje kvartet i kad se dotadašnji gitarist i pjevač Baso prebacuje na syntheve i klavijature dok gitaru prepušta novopridošlom Nevenu. Tadašnji album „Bedrooms“ jasno je ocrtavao taj eksperimentalni zaokret, a sretna okolnost je bila to što su time stvari sjele na svoje mjesto. Bend je, da tako kažem, bio ponovno izmišljen. Bio je to dobar album koji je nažalost na domaćem terenu prošao ispod radara. No umjesto da Lessermeni padnu u depresiju, upustili su se u novi pothvat.
Kao kompaktno, konceptualno i ne predugačko djelo najveća vrijednost albuma „References, Reflections: Revelations“ možda ne leži u tome što ćete u njemu pronaći stihove koji će vas aludirati na ono što ste nekad uhvatili kod Sonic Youtha, Iggyja Popa ili pak kod grupe The Mamma’s & The Papas već, ono što smatram njegovim centralnim momentom, a to je pjesma „Trilogy“ u kojoj je bend ugostio kantautoricu Irenu Žilić.
Naime, štošta smo u glazbi doživjeli, nebrojene kombinacije i mutacije, no ono što nosi „Trilogy“ je u neku ruku jedinstveno. (The) Lesser Men su tu povezali i pomirili dva posljednja velika ‘nepomirena’ tabora – post rock i prog rock. Učinili su to u maniri i pravilima oba žanra, ne podcjenjujući niti jedan od njih, kreiravši tako pjesmu koja iznova i iznova oduševljava svojim nevjerojatnim tijekom kad se emotivno hermetični prvi dio („Knights“) kroz središnju psihodeličnu vožnju („Rebellion Trap“) pretvori u himnu završnicu („Angels“) koja tutnji bez zadrške, čime su kroz svoje reference i refleksije možda potpuno slučajno uzburkali duh jedne „Bohemian Rhapsody“, što je samo veliki plus, jer za ovu priliku treba izaći (ako ne i zauvijek napustiti) blatnjave rovove međusobne artiljerijske vatre pod kojom deseljećima žive post rock i prog rock u borbi za vlastita puritanstva, a u biti su i jedan i drugi jako puno toga kvalitetnog dali.
S druge strane koliko god s prvim slušanjem distrakcije donosili audio isječci koji ne pripadaju glazbi u uvodnim pjesmama „Lottery Score pt. 1 i 2“ i „Babies Are Born“, toliko se sa svakim novim slušanjem nameću kao neumitne poveznice ovog albuma koji sve više i više osvaja i čiji se produkcijski obrasci sve više otvaraju. Dobrih dva tjedna ga nisam vadio iz CD playeru u autu. Kao da sam htio testirati koliko će trebati da mi se potpuno zgadi. Ali neće, pa neće… Stalno otvara neke nove ‘pregrade’ i izaziva nove refleksije budeći uspomene na neka davna vremena kad su se bitni albumu ‘žvakali’ mjesecima (ne zato jer je netko tada rekao da su bitni, već su se takvima pokazali) i kad si kao slušatelj vjerovao u neke trajn(ije) vrijednosti. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je „References, Reflections: Revelations“ album za ovo vrijeme i sadašnju publiku, nadu u to mi daju povremene vjestice da (The) Lesser Men zovu po nekim stranim showcase festivalima, no da je riječ o nečemu što premašuje dobar dio produkcije u pristupu, imaginaciji i izvedbi, to svakako.
Ocjena: 10/10
(Geenger Records, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
