Manu Chao nije se dao maknuti s pozornice, a potom ga ni publika nije puštala. Tako se slavlje marihuane, slobode i antiglobalizma razvuklo na tri euforična sata.
Manu Chao ima jedan problem – ne zna završiti koncert. Nije u stanju reći „ne“, zahvaliti se, odmahnuti još jednom rukom i otići. Ne može. Nema srca. Najradije bi otpratio svakog pojedinog obožavatelja doma sviruckajući mu usput na gitari još jednu za rastanak. Ulaznice su skupe, pare zarađene robovanjem u korporacijama, a ako Manu Chao nešto ne podnosi to je kapitalizam, izrabljivanje i moderni kolonijalizam. Zato ne odlazi sa stagea dok svi ne osjete da im se isplatila i zadnja lipa. Manu u Domu sportova, treći put u Hrvatskoj, vratio se po još jednu trijumfalnu večer.
Ovogodišnja turneja zamišljena je očito tako da se Manu Chao popne na binu i ne silazi dok svi zajedno u dvorani ne padnu s nogu. Njegov sinoćnji oproštaj od publike započeo je sat i pol prije stvarnog završetka nastupa. Pokušavao je otići, došao bi polovice stepenica, ali vrag mu nije dao mira i vraćao bi se po gitaru. Tri sata nakon uvodnog akorda činilo se da će u Maloj dvorani i prespavati.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=11mdh0C8jZ0[/youtube]Manu Chao i njegov tročlani bend stalno vrte jednu te istu pjesmu. Jednu te istu dobru pjesmu. Zaraznu, plesnu, navijačku, sumanutu. Sve uvijek krene iz reaggea, negdje na pola se pretoči u nekakav latino-etno-narodnjak, a završi s udarničkih dvadesetak sekundi čistog punka, kada gitarist zajaše svoj wah-wah efekt, bubnjar udvostruči takt na dobošu i nagazi s obje noge na bas pedalu. Publika tada izlijeće iz cipela. Takva shema besprijekorno je funkcionirala sva tri sata koncerta i ne bi nikome dosadila niti da traje još uvijek. Jedino je provjereni hit „Clandestino“ odrađen bez aranžmanskih iznenađenja od početka do kraja.
Chaova prateća grupa La Ventura ne namjerava u skorije vrijeme angažirati bas gitaristu. S obzirom da je Manuova energija zarazna, isti euforični koncertni efekt bez problema bi postigao i da satima svira potpuno sam. Davanje sebe do zadnje kapi znoja nije nešto što se može odglumiti, a publika vrlo brzo spozna kad netko pred nju izlazi sa srcem. I zato mu je Dom sportova sinoć uzvratio jednakom strašću. Nije bilo bitno svira li se „La Primavera“, „Radio Bemba“, „Me Gustas Tu“ ili „Bongo Bong“, slavljenje glazbe, okupane u dimu džointa, dosezalo je vrhunac pri svakoj promjeni ritma, svakom stihu i svakoj izvikanoj paroli.
Pola sata nakon ponoći, glazbeni Che Guevara francusko-španjolskih korijena konačno je napustio pozornicu, rukujući se s prvim redovima, kojima je razdijelio sve preostale zalihe vode. Ako nešto kasnije nije uzeo gitaru i na recepciji hotelskom osoblju odsvirao barem dva, tri odabrana refrena, bilo bi to poveće iznenađenje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
