Biafrin srednji prst surovosti elita, novom feudalizmu i ovisnosti o novcu

Pet godina od svog zadnjeg posjeta Zagrebu, punk legenda Jello Biafra i njegov zadnji bend Guantanamo School of Medicine sinoć su u dupkom punom Vintageu odsvirali još jedan koncert za pamćenje.

Jello Biafra and Guantanamo School of Medicine u Vintage Industrial Baru (Foto: Izidor Tačković)
Jello Biafra and Guantanamo School of Medicine u Vintage Industrial Baru (Foto: Izidor Tačković)

Na zagrebački bend Kurve, koje je za predgrupu navodno odabrao sam Jello, stigla sam nažalost na samom kraju, ali po oduševljenim komentarima malobrojnika koji su ih sinoć upratili navodno se radi o trenutno najboljem punk bendu u gradu. I sam je Jello usred vlastitog koncerta održao bukvicu svim ignorantima koji su za vrijeme Kurvi stajali ispred kluba, naglasivši kako smo glupi što smo ih propustili, uz popratnu lekciju o tome zašto je važno podržati lokalni bend. Moram priznati da sam se na sekundu posramila, jer čovjek je definitivno u pravu: nema izgovora za propuštanje predgrupe, nije važno što je prerano, što im ne poznaješ materijal, ili te u krajnjoj liniji ne zanimaju, bendovima uvijek treba dati priliku da ti se svide ili ne svide.

Zadnji bend u kojem se Jello Biafra skrasio nakon poznatog debakla s Dead Kennedys, Guantanamo School of Medicine oformljen je 2009. i to od ljudi koji su dali obola u nekim kultnim bendovima 20. stoljeća, od basista Faith No More Billyja Goulda kojeg je zamijenio Andrew Wisse, čovjek koji je svirao s Butthole Surfersima i Rollins Bandom, Ralpha Spighta na gitari, Paula Della Pellea na bubnjevima i žestokog havajskog gitariste Kima Balla. Na stejdžu Vintagea pojavili su se nekih pola sata kasnije od najavljenog termina, što je mnogobrojnim nostalgičnim posjetiteljima u već poodmakloj životnoj dobi dalo vremena za druženje i reminisciranje nekih boljih vremena, u kojima je punk još tobože imao smisla.

Politički koncept koncerta po kojem je Jello oduvijek čuven, uvijek započinje njegovim skidanjem obavezne košulje ispod koje se skriva majica s nekom porukom, a poruka koju je sinoćnjom majicom pokušao iskomunicirati publici glasila je ‘Fuck Austerity’. Čitav je koncert bio posvećen tom globalnom problemu pa je, između politički angažiranih tekstova pjesama umotanih u žestoki hardcore od kojeg je znoj tekao u potocima, Biafra držao i obavezne političke tirade u kojima nam je, kao da toga itekako nismo svjesni, objašnjavao da živimo u novom feudalizmu, da nije religija tolika droga koliko je to danas postao novac, da smo globalno sjebani pohlepom onih 1 posto koji su ovisni o profitu, da su svi problemi koji muče suvremeni svijet zbog korupcije osuđeni na to da ostanu neriješeni i da je vrijeme da se bankarskom lobiju i njegovoj globalnoj hegemoniji konačno stane na kraj.

Koncert su otvorili s “The Brown Lipstick Parade”, nastavili s “New Feudalism” i još nekim stvarima s posljednjeg albuma “White People and the Damage Done”, da bi usred koncerta odprašili legendarnu Kennedysovu “California Über Alles” od koje je Vintage kolektivno pomahnitao, a prostor za obavezno poganje koje se obično dešava u prvih nekoliko redova, prelio se duboko u klub, opasno blizu miks-pultu, a najagilniji i najmlađi su započeli seriju stage divinga koji se nastavio do samog kraja koncerta, kada se i sam Jello zadovoljno bacio u publiku i opušteno pustio da ga se nosi nekih pola minute. Energija i duh koje posjeduje ova stara pankerčina u svojoj 58. godini upravo je zadivljujuća, jer čitavo vrijeme koncerta simpatični nadrkanac Jello nije prestajao brbljati, kreveljiti se prigodno oponašajući spodobe kojima se ruga, od Obame do Trumpa, pozivati na proverbijalni bunt i neposluh, izgledavši pritom poput nekog srčanog, pomalo ostarjelog nadrkanog dječaka kojim upravljaju pubertetski hormoni. Takva nesvakidašnja energija uvijek se prelije i na oduševljenu publiku koja nepogrešivo zna kad bend šmira i odrađuje koncert, a kada je Jello u pitanju takva je situacija naprosto nemoguća jer taj čovjek valjda nikada u životu nije učinio ništa u što ne vjeruje, pa bilo to emaniranje punka i njegove nadrkanosti na nepravedni svijet u kojem živimo kroz muziku, ili kroz ozbiljni politički angažman koji se očituje u njegovim naporima da se i sam uključi u političku arenu kandidiranjem na američkim predsjedničkim izborima.

Sinoćnji je koncert bio ne samo dokaz da punk nije mrtav, već i poruka da ovom odurnom liberalno-kapitalističkom i fašističkom svijetu taj imanentni pankerski duh možda nikada nije bio potrebniji. Možda je i neka suluda energija koja se uvijek stvori za punog mjeseca doprinjela cijeloj atmosferi, ali moram priznati da jako dugo nisam bila na ovako žestokom koncertu na kojem je znoj tekao u potocima, a pivo hladilo uzavrela nagurana tjelesa. Dugo mi se nije desilo ni da se na nekom koncertu osjećam mlađahno kao sinoć, pored svih tih dragih poznatih lica koji su doživjeli samo rađanje punka u osamdesetima. Nakon jednoiposatnog koncerta nisam vidjela nijedno nezadovoljno lice. Jedina je šteta što sinoćnji spektakl nije dospio vidjeti dragi Ivica Pradegan Prade, legendarni bubnjar zagrebačke punk scene (Skretničari, Eksodus), koji je nažalost noć prije preminuo.

Jello Biafra i njegov GSoM jučer su Zagrebu priredili neviđenu hardcore poslasticu. Sljedeći put kada dođe, ne budite ludi da propustite taj spektakl.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X