Kako smo na pragu ulaska u Europu – zemlju blagostanja i adaptacije, zadnji put prije samoga ulaska u veliku obitelj kao 28. član valjalo je uhvatiti riječke brkofile s fiksacijama na penise i Crkvu i penise u Crkvi.
Šarar je nakon otkazivanja predstave Fine mrtve djevojke Olivera Frljića kazalištu Gavella pozdravio istu na riječkim kazališnim daskama koje imaju mjesta i tolerancije za ovu kontroverznu predstavu.
Prlja: Nadam se da je ta odluka donešena samostalno, zbog umjetničkih kriterija i u svrhu podizanja kvalitete riječke kulturne ponude, a ne zbog skupljanja političkih bodova.
Koji je tvoj stav o sudbini Palacha koja je redovito neizvjesna i kultno mjesto postaje zapravo odraz manjka organizacije i ideje za to što bi danas Palach trebao biti?
Prlja: Palach je dugi niz godina bio neka vrsta foruma, tržnice… Tamo su se razmjenjivala mišljenja, imao je i svoju zabavnu, ali i edukativnu stranu. Također, Palach je bio generator scene, kako glazbene tako i općenito umjetničke. Njegova energija je bila ogromna. Svega toga zadnjih godina nema. Trenutno je aktualan transfer Palacha u ruke studentske populacije. Nadam se dobrom, ali se bojim da Palach neće vratiti svoj neovisni, buntovnički duh koji ga je krasio 90-ih. Volio bih da budem razuvjeren glede toga.
Naposljetku, kako danas gledaš na cjelokupno stanje riječkoga rocka u odnosu na primjerice prije 25 godina, odnosno prije pet godina kada je došlo do osvježenja i nekog novog poleta među mladim glazbenicima?
Prlja: Priča se vrti u krug, nedostatak medija, adekvatnih koncertnih prostora… Sve se uvijek svodilo na energiju, entuzijazam i volju pojedinaca. Ciklički se pojavi neki novi val na sceni, ali sve to prebrzo splasne. Nedostaje podrška, ne samo materijalna i logistička nego i ona energetska, ona energija koja dolazi od strane publike i ostalih aktera scene. Dojma sam da se, ne samo u Rijeci, premalo cijeni ono što je “naše”.