Francis Ford Copolla je imao svoju ‘Apokalipsu danas’, David Fincher je napravio ‘Fight Club’, Chris Nolan genijalni ‘Memento’, a Darren Aronofsky ‘Black Swan’. Ovim i još mnogim velikanima filmske umjetnosti koji su se uhvatili u koštac s ljudskom ludošću, bipolarnim poremećajem i pomahnitalim egom sada se pridružio i Alejandro González Iñárritu, a njegov ‘Birdman’ u mnogim segmentima čak i nadmašuje svoje cijenjene prethodnike.
Vjerojatno su svi već upoznati s filmom “Birdman”, hrpetinom nagrada koje je osvojio i koje će neminovno osvojiti, (ne toliko) inovativnom tehnikom snimanja i ostalim papazjanijama do iznemoglosti provučenih kroz filtere medija, ali gotovo je nemoguće nekome opisati ili ga na iole dostojan način pripremiti za filmsko iskustvo koje mu prethodi. Čak niti najspremniji i najfokusiraniji gledatelj neće pohvatati polovicu onoga što “Birdman” nudi, a što je najbolje, takvu potrebu za ponovljenim gledanjima film ne duguje nekakvoj zapetljanoj radnji i mindfuck momentima (tipa “Donnie Darko”), već bogatstvu i kompleksnošću svog audio-vizualnog i narativnog izričaja.
U svojoj se suštini “Birdman” bavi ostarjelom filmskom zvijezdom Rigganom Thomasom (Michael Keaton) koji pokušava oživjeti zamrlu karijeru adaptirajući jedna od romana Raymonda Carvera u isto se vrijeme boreći sa svojim alter-egom: filmskim junakom Birdmanom kojega je posljednji put utjelovio prije 20 godina. Kroz nekoliko dana koji predstoje premijeri predstave Riggan polagano gubi razum te ulazi u stalne sukobe sa svojim producentom Jakeom (Zach Galifianakis), „velikim“ kazališnim glumcem Mikeom (Edward Norton), kćerkom Sam (Emma Stone) i ostatkom ekipe, shvaćajući pritom koliki si je pritisak stavio na leđa.
Teško je reći kojom se konkretno temom “Birdman” bavi i koja je njegova glavna nit vodilja, ali recimo kako bi to bila ljubav, bilo da se radi o ljubavi prema obitelji, suradnicima i prijateljima, poslu ili životu općenito. Barem je to tako sugerirao sam Iñárritu ispisujući već na uvodnoj špici riječ amor. Ipak, Birdman je daleko više od tako šturog i vrlo dosadnog etiketiranja pošto se hvata u koštac sa nekoliko tema i svakoj pridaje dovoljno pažnje da bude dostojno obrađena i iskomunicirana, nešto što mnogi filmovi ne uspijevaju niti s fokusom na samo jedan segment. Prije svega, to je gotovo savršeni meta-pogled na život jedne ostarjele glumačke zvijezde u svijetu kinematografije, prenesena preko svijeta skupocjenih blockbustera, kazališnih dasaka i umjetnosti općenito na cijeli život bilo koga od nas. To je onaj trenutak u kojem se svatko od nas pita što je učinio sa svojim životom, je li učinio dovoljno i ima li još uvijek vremena da učini nešto više.
U tom je pogledu Michael Keaton Riggan Thomason, Birdman, Batman, Niko Sučić i bilo tko od vas koji čitate ovaj osvrt, svojevrsna iluzija onoga što nam naš ego govori da možemo biti i onoga što nam realnost govori da jesmo. Borba ova dva nevidljiva pola bića vodi se u nama od trenutka kada udahnemo prvi dah pa sve dok ga posljednji put vratimo svemiru, a kada se jedna takva snažna sila translatira u svojevrsnu macbethovsku vodvilijansku sredinu nastaje kaos kakav bi rijetko tko mogao raspetljati i odvesti na pravi put.
Alejandro González Iñárritu je dokazao da to ima u sebi dokazujući pritom gledatelju kako je „neočekivana vrlina neznanja“ nešto čemu nikako ne bismo trebali težiti. Naravno, od neizmjerne mu je pomoći bila i glavna zvijezda, Michael Keaton, koji je odigrao gotovo pa biografsku i definitivno najzreliju ulogu svoje karijere, a iako nikako ne treba zaboraviti ostatak fantastične glumačke postave, totalno inovativan soundtrack džezista Antonia Sancheza i već debelo medijski isforsirani (lažni) one-take stil snimanja, ipak je ovo na kraju jedno intimno djelo koje nekom nevjerojatnom kozmičko-umjetničkom silom povezuje Iñárritua i Keatona, čineći od njih u isto vrijeme metafizički entitet koji će, ako treba, i umrijeti za priznanje okoline i osjećaj nekakve važnosti te ga u isto vrijeme cinično parodirajući.
Bez sumnje se radi o najboljem ovogodišnjem filmu, remek-djelu meta umjetnosti i iskustvu koje je istog trena kada je zamišljeno postalo klasik. Od savršenstva ga ipak dijeli nekoliko sitnih mana, među kojima je potrebno spomenuti možda jedino pomalo razvučen i isforsiran dvostruki kraj, ali osim toga… ufff, jedva čekam da ga pogledam još barem 10 puta! A bojim se (ili radujem?!) kako niti to neće biti dovoljno.
Ocjena: 9/10
(New Regency, M Prods, Le Grisbi Productions, TSG Entertainment, Worldview Entertainment; 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
