‘Birdman’ – jednostavno fantastično!

Francis Ford Copolla je imao svoju ‘Apokalipsu danas’, David Fincher je napravio ‘Fight Club’, Chris Nolan genijalni ‘Memento’, a Darren Aronofsky ‘Black Swan’. Ovim i još mnogim velikanima filmske umjetnosti koji su se uhvatili u koštac s ljudskom ludošću, bipolarnim poremećajem i pomahnitalim egom sada se pridružio i Alejandro González Iñárritu, a njegov ‘Birdman’ u mnogim segmentima čak i nadmašuje svoje cijenjene prethodnike.

‘Birdman’

Vjerojatno su svi već upoznati s filmom “Birdman”, hrpetinom nagrada koje je osvojio i koje će neminovno osvojiti, (ne toliko) inovativnom tehnikom snimanja i ostalim papazjanijama do iznemoglosti provučenih kroz filtere medija, ali gotovo je nemoguće nekome opisati ili ga na iole dostojan način pripremiti za filmsko iskustvo koje mu prethodi. Čak niti najspremniji i najfokusiraniji gledatelj neće pohvatati polovicu onoga što “Birdman” nudi, a što je najbolje, takvu potrebu za ponovljenim gledanjima film ne duguje nekakvoj zapetljanoj radnji i mindfuck momentima (tipa “Donnie Darko”), već bogatstvu i kompleksnošću svog audio-vizualnog i narativnog izričaja.

U svojoj se suštini “Birdman” bavi ostarjelom filmskom zvijezdom Rigganom Thomasom (Michael Keaton) koji pokušava oživjeti zamrlu karijeru adaptirajući jedna od romana Raymonda Carvera u isto se vrijeme boreći sa svojim alter-egom: filmskim junakom Birdmanom kojega je posljednji put utjelovio prije 20 godina. Kroz nekoliko dana koji predstoje premijeri predstave Riggan polagano gubi razum te ulazi u stalne sukobe sa svojim producentom Jakeom (Zach Galifianakis), „velikim“ kazališnim glumcem Mikeom (Edward Norton), kćerkom Sam (Emma Stone) i ostatkom ekipe, shvaćajući pritom koliki si je pritisak stavio na leđa.

Teško je reći kojom se konkretno temom “Birdman” bavi i koja je njegova glavna nit vodilja, ali recimo kako bi to bila ljubav, bilo da se radi o ljubavi prema obitelji, suradnicima i prijateljima, poslu ili životu općenito. Barem je to tako sugerirao sam Iñárritu ispisujući već na uvodnoj špici riječ amor. Ipak, Birdman je daleko više od tako šturog i vrlo dosadnog etiketiranja pošto se hvata u koštac sa nekoliko tema i svakoj pridaje dovoljno pažnje da bude dostojno obrađena i iskomunicirana, nešto što mnogi filmovi ne uspijevaju niti s fokusom na samo jedan segment. Prije svega, to je gotovo savršeni meta-pogled na život jedne ostarjele glumačke zvijezde u svijetu kinematografije, prenesena preko svijeta skupocjenih blockbustera, kazališnih dasaka i umjetnosti općenito na cijeli život bilo koga od nas. To je onaj trenutak u kojem se svatko od nas pita što je učinio sa svojim životom, je li učinio dovoljno i ima li još uvijek vremena da učini nešto više.

U tom je pogledu Michael Keaton Riggan Thomason, Birdman, Batman, Niko Sučić i bilo tko od vas koji čitate ovaj osvrt, svojevrsna iluzija onoga što nam naš ego govori da možemo biti i onoga što nam realnost govori da jesmo. Borba ova dva nevidljiva pola bića vodi se u nama od trenutka kada udahnemo prvi dah pa sve dok ga posljednji put vratimo svemiru, a kada se jedna takva snažna sila translatira u svojevrsnu macbethovsku vodvilijansku sredinu nastaje kaos kakav bi rijetko tko mogao raspetljati i odvesti na pravi put.

Alejandro González Iñárritu je dokazao da to ima u sebi dokazujući pritom gledatelju kako je „neočekivana vrlina neznanja“ nešto čemu nikako ne bismo trebali težiti. Naravno, od neizmjerne mu je pomoći bila i glavna zvijezda, Michael Keaton, koji je odigrao gotovo pa biografsku i definitivno najzreliju ulogu svoje karijere, a iako nikako ne treba zaboraviti ostatak fantastične glumačke postave, totalno inovativan soundtrack džezista Antonia Sancheza i već debelo medijski isforsirani (lažni) one-take stil snimanja, ipak je ovo na kraju jedno intimno djelo koje nekom nevjerojatnom kozmičko-umjetničkom silom povezuje Iñárritua i Keatona, čineći od njih u isto vrijeme metafizički entitet koji će, ako treba, i umrijeti za priznanje okoline i osjećaj nekakve važnosti te ga u isto vrijeme cinično parodirajući.

Bez sumnje se radi o najboljem ovogodišnjem filmu, remek-djelu meta umjetnosti i iskustvu koje je istog trena kada je zamišljeno postalo klasik. Od savršenstva ga ipak dijeli nekoliko sitnih mana, među kojima je potrebno spomenuti možda jedino pomalo razvučen i isforsiran dvostruki kraj, ali osim toga… ufff, jedva čekam da ga pogledam još barem 10 puta! A bojim se (ili radujem?!) kako niti to neće biti dovoljno.

Ocjena: 9/10

(New Regency, M Prods, Le Grisbi Productions, TSG Entertainment, Worldview Entertainment; 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X