Riječ je o solidnom, mjestimice i vrlo dobrom materijalu koji kvalitetom ipak zaostaje za prethodnikom.
Sjena koju Happy Mondays bacaju ne samo na živote “princa ecstasyja” Shauna Rydera i ostalih članova, nego i na Manchester i britansko glazbeno nasljeđe u cjelini, još uvijek je tolika da je Black Grape kod većine percipiran kao njegov usputni projekt, nešto čime troši
vrijeme u iščekivanju najnovijeg reuniona benda koji ga je proslavio. Takva percepcija izuzetno je pogrešna i nepravedna jer za razliku od Mondaysa, čija povremena okupljanja nisu ništa više od pokušaja da se unovči nostalgija, Black Grape je i dalje diskografski aktivan pa su prošlog mjeseca svojoj diskografiji dodali već drugi pažnje vrijedan album u posljednjih šest i pol godina.
Istini za volju, „Orange Head“ najslabije je ostvarenje nekad grupe, a danas tandema sastavljenog od Rydera i MC-ja Paula “Kermita” Leveridgea, ranih devedesetih aktivnog i u talentiranoj, ali nikad sasvim dokazanoj hip-hop skupini Ruthless Rap Assassins. Riječ je o solidnom, mjestimice i vrlo dobrom materijalu koji kvalitetom ipak zaostaje za prethodnikom „Pop Voodoo“, o pločama originalne inkarnacije iz devedesetih da i ne govorimo.
Najveće promjene koje sa sobom nosi ovih deset (13 na deluxe izdanju) pjesama su njihova donekle mračnija priroda i znatno više oslanjanja na semplove i programiranje. Uvodna „Dirt“, primjerice, građena je oko hladnog, minimalističnog techno beata kakve štanca Andrew Fearn iz Sleaford Modsa, „Part of Everything“ glazbeno nije predaleko od trip-hopa, dok sam „Milk“ djelomično doživio kao povratak u Shaunovu mladost, odnosno dane i noći koje je rasturen spomenutim narkotikom provodio u mitskoj Haciendi. Usprkos navedenima, funk je žanr koji dominira „Orange Headom“, kako u svojoj organskijoj, korijenima bližoj inačici tako i u onoj uz koju bi mogao stajati prefiks electro.
Dakako, funk uz Ryderov razvaljeni, više izvikivani nego pjevani vokal postaje nešto sasvim drugo, kao uostalom i sve ostalo čega se dotaknu, od calypsa u „Button Eyes“ do spaghetti western vibre u odjavnoj, reggaeom prošaranoj „Sex on the Beach“ i „In the Ground“, vjerojatno najuspjelijoj stvari ovdje. „Quincy“ je razvaljenija i prljavija varijanta Funkadelica iz vremena kada je Georgeu Clintonu leđa čuvao Bootsy Collins, a „Panda“ u memoriji oživljava još jedan hit-projekt tog slavnog basista, kratkotrajnu senzaciju Deee-Lite.
Kermit svojim old school repanjem, naslonjenim na Public Enemy dvojac Chuck D/Flavor Flav, ali i na pionire tipa Afrikaa Bambaataa, nije samo uvjerljiv i kreativan liričar (“I’ve never fed the wolf/cos it would chew my mind”), nego predstavlja i savršenu protutežu Shaunovom vokalnom izričaju i trajno pomaknutom toku svijesti. Ta svijest i ovoga je puta zakucala brdo opičenih, za isprintati na majicu idealnih one-linera kao kada, primjerice, urla “We’re getting old like Rolling Stones!” u pjesmi „Panda“ ili proglašava “I’m an artist, baby!” u „Pimp Wars“. Sumanuti smisao za humor i sklonost nadrealnim lirskim skicama po strani je ostavio tek u „In the Ground“ gdje uz nemalu dozu gorčine progovara o smrti svoga brata Paula Rydera, suosnivača Mondaysa s kojim je veći dio života imao težak i nategnut odnos.
Glavni problem „Orange Heada“ je što se većina stvari ne može mjeriti s „In the Name of the Father“, „Big Day in the North“, „Kelly’s Heroes“, „Dadi Was a Badi“, „Money Back Guarantee“, pa čak ni s „Money Burns“, vrhuncem „Pop Voodooa“. Unatoč tome, riječ je o
albumu taman dovoljno dobrom da posumnjamo kako je vjerojatno najveći ljubitelj droge u mančesterskoj glazbenoj povijesti stvarno neuništiv.
Ocjena: 7/10
(DGAAF Recordings, 2024.)