Marvel i dalje pomiče granice onoga što film o superjunacima može biti. Priča o prvom crnom superjunaku u kojoj su gotovo svi likovi crnci revolucionarna je sama po sebi, ali donosi i neke suptilnije pomake koji ‘Black Panther’ čine boljim od velike većine ostalih Marvelovih izdanja.

Nakon što je režija posljednje instalacije Marvelovog filmskog svemira, trećeg nastavka Thora, povjerena novozelandskom otkačenjaku Taiki Waititiju koji je franšizi donio dašak svog specifičnog ludila i stvorio dosad najzabavniji film u njoj, na red je došao i prvi samostalni film o princu T’Challi, odnosno Black Pantheru. Film je snimio mladi Ryan Coogler, režiser dosad poznat po hvaljenoj drami “Fruitvale Station”, kao i rebootu sage o Rockyju, “Creed”.
Najočitija razlika između “Black Panthera” i dosadašnjih Marvelovih filmova vidljiva je već na prvi pogled. Priča o prvom crnom superjunaku u kojoj su gotovo svi likovi crnci, a radnja je smještena u fiktivnu afričku zemlju Wakandu, koja se razvila bogatstvom temeljenim na vanzemaljskoj tehnologiji, ali skriva to od ostatka svijeta, revolucionarna je sama po sebi, ali donosi i neke suptilnije pomake koji “Black Panther” čine boljim od velike većine ostalih Marvelovih izdanja.
Prije svega, u korist ovog filma ide napokon dobro napisan glavni negativac koji je politički motiviran, a nije tek jedan u nizu kompjuterski generiranih supermoćnih zlikovaca kojima je jedina želja razoriti svijet i svemir. Ime mu je Erik Killmonger, a igra ga stalni glavni glumac u Cooglerovim filmovima, Michael B. Jordan. Killmonger je sin N’Jobua, brata vakandanskoga kralja T’Chake koji je, nakon što se uvjerio u muke crnaca u Americi, izdao svoj narod i pokušao podijeliti njihovu tehnologiju, tj. metal vibranium na kojemu se ona temelji, sa sinovima Afrike kako bi nadvladali svoje tlačitelje u svijetu.
Killmonger se radikalno naslanja na uvjerenja svoga oca i odlazi u Wakandu izazvati novog kralja T’Challu, čuvara tradicije i vakandskog izolacionizma, za krunu. T’Challu dostojanstveno igra Chadwick Boseman koji nas je već oduševio svojom ulogom Jamesa Browna u filmu “Get On Up”, a njegovu djevojku Nakiju oskarovka Lupita Nyong’o. Dodamo li tome i Daniela Kaluuyu, ove godine nominiranog za “Get Out”, u ulozi kolebajućeg W’Kabija, zatim Andyja Serkisa kao divljeg terorista Ulyssesa Klauea, te epizode Angele Basset i Foresta Withakera, jasno je da je zvjezdana moć ovog filma na zavidnoj razini.
Magični elementi priče u manjoj su dozi nego oni tehnološki, pa tako imamo lik T’Challine mlađe sestre Shuri (Letitia Wright iz zadnje epizode posljednje sezone “Black Mirrora”) čija je uloga jednaka onoj Q-a iz serijala o Jamesu Bondu. Film tako sadrži i scenu u kojoj Shuri T’Challi pokazuje tehnološki naprednu opremu, a nakon nje slijedi i cijela sekvenca pucnjave ujužnokorejskoj kockarnici koja se pretvara u adrenalinsku juranjavu automobilima, što sve djeluje kao da je doslovno prepisano iz neke 007 priče. Ako je Shuri T’Challi Q, agent Ross (Martin Freeman) je njegov Felix Leiter, a Coogler kao da se dobro zabavlja s ovim usporedbama.
Uza sve nabrojano, “Black Panther” je i dalje Marvelov film pun scena borbi, specijalnih efekata i umjerene patetike, ali Coogler u sve to unosi i više nego dovoljno svježih i uzbudljivih elemenata koji rukavac svemira koji prati afričkoga kralja čini potencijalno najzanimljivijim u nadolazećim nastavcima ovog filmskog svemira. Jedan od tih elemenata je T’Challina nesigurnost i rasplet u kojemu bivaju poražene metode negativca, a ne njegova ideologija. Dodaju li se svemu tome i vrlo obećavajuće prognoze zarade na kinoblagajnama, sve upućuje na novi uzlet u svijetu blockbustera.
Ocjena: 7/10
(Marvel Studios/ Distributed by Walt Disney Studios Motion Pictures)