Mustafa Kemal Atatürk najvažnija je figura turske povijesti kao vizionar i revolucionar koji se usudio promijeniti višestoljetni mentalitet i od Turske je nakon vojnih uspjeha po završetku Prvog svjetskog rata načinio sekularnu državu koja se otada rapidno razvija. Razvoj se ponajprije očituje u vojsci, a zatim i obrazovnom sustavu što je autor-dopisnik direktno iskusio.
Mustafa Kemal-Atatürk (12. ožujka 1881. – 10. studenog 1938.), reformator koji je uspostavio Republiku doista je postao ocem cjelokupnog turskog naroda temeljitom transformacijom strukture društva. Njegove su sekularne reforme promijenile obrazovni sustav te omogućile veći i lakši pristup znanju. Jedna od reformi koja je drastično promijenila statističku sliku pismenosti bio je prelazak s arapskog na latinično pismo. Obrazovanje je s Atatürkom postao nacionalni razvojni prioritet koji se i danas prepoznaje kao vitalizirajući element, što je očito iz rada Ministarstva nacionalnog obrazovanja. Imperativ Ministarstva jest postići obrazovano liberalno društvo vođeno nacionalnom sviješću o ujedinjenoj državi održavanoj doprinosom konkretnim znanjima i vještinama. Nakon dugotrajnog ratnog razdoblja, osiromašena zemlja starog stanovništva suočila se s deficitom ljudskog potencijala i radne snage te posljedično mobilizirala resurse za oblikovanje obrazovnih temelja. Iako je u manje od pola godine postigao uspješnu, premda naglu i nametnutu implementaciju latinice, bilo je potrebno puno više za regrutaciju intelektualne radne snage koja će pronositi pedagoške i nacionalne vrijednosti.
One su u svojoj suštini očuvane i 75 godina nakon Atatürkove smrti, odakle i snažan odnos prosvjetnih institucija prema njegovoj osobi. Školski tjedan stoga univerzalno počinje ceremonijom podizanja turske zastave i svečanog pjevanja himne pred školskom zgradom, a niži razredni osnovnih škola svakog jutra prije nastave pred zastavom i kipom vođe pjevaju himnu te daju svojevrsnu prisegu ocu republike i školi o marljivom i ustrajnom radu tijekom cjelokupnog trajanja formalnog obrazovanja. Školski i radni tjedan završavaju istovrijednim poslijepodnevnim ceremonijalom pored škole zaokruženim spuštanjem crvene državne zastave. Djeca postavljena u vrstu pod zastavom svečano odaju počast sekularnoj Republici, pjevajući jednoglasno nacionalnu himnu. Što se himne tiče, Marš nezavisnosti (İstiklâl Marşı) se nalazi otisnut i unutar školskih prostorija uz Atatürkov portet smješten u središnjem i dijelu svake učionice i školske prostorije, bilo da se radilo o administraciji, računovodstvu, zbornici ili manjim uredima.
Poseban period u školskoj i kalendarskoj godini dva su datuma koje obrazovne institucije Turske posebno obilježavaju, a to su 29. listopada ili Dan Republike, te 10. studeni kao obljetnica smrti osnivača republike. Oba dana uzvišenog i svečanog karaktera obilježavaju Atatürkove uspjehe, pri čemu se razlikuju po tome što je potonji elegična komemoracija koja počinje u ranim jutarnjim satima, a kulminira u 9:05, što je vrijeme njegove smrti 1938. godine. Minuta šutnje za oca domovine impresivan je trenutak u kojem je 85 milijuna stanovnika diljem prostrane zemlje ujedinjeno u žalovanju za nacionalnim herojem, a svoju tugu i odanost obilježavaju zaustavljanjem auta, trubljenjem, kao i minutom glasanja sirena na državnim zgradama. Ceremonijal se prema klasičnom obrascu nastavlja polaganjem vijenaca pred brojnim statuama vođe, a zatim komemoracijama na različitim službenim lokacijama gdje se izvode njegove najdraže pjesme, kao i davorije posvećene njemu, te iznose biografski podaci i vojni uspjesi u različitim prezentacijskim i diskurzivnim formatima. Nepatvoreno divljenje i predanost revolucionarnim načelima Mustafe Kemala Atatürka, osim u svakodnevici škole, osjetno je u dvotjednom obilježavanju dvaju najvažnijih datuma u suvremenoj nacionalnoj povijesti tijekom kojih se suze i tuga ne susprežu.
Prijašnje reportaža iz Turske: Kapadokija: iskonski povratak među okamenjene vrganje