Kada je objavljena vijest da Bob Dylan sprema album obrada pjesama koje je u nekom trenutku pjevao Frank Sinatra, očekivanja mnogih svodila su se na to da bi riječ mogla biti o jednoj interesantnoj ideji, ali ipak poluozbiljnom projektu nalik njegovoj otkačenoj božićnoj avanturi s ‘Christmas in the Heart’.
U nedavnim intervjuima povodom izlaska albuma “Shadows in the Night”, Bob Dylan šalje jasnu poruku svima: “Frank Sinatra je nedoriljiv.” I zbilja, tko god se prihvati zadaće odavanja počasti ili obrađivanja Sinatre, ispast će nekompetentan. Koliko god dobar zabavljač i vrsan vokal bio Robbie Williams, njegov “Swing When You’re Winning” mogao nas je samo natjerati da još više žalimo za zlatnim vremenima Rat Packa. Što onda može tek napraviti starkelja odavno oronula glasa, koji se i u dvoakordnim pjesmama ponekad muči pogoditi notu?
Starkelja može još jednom, kao da je to uopće potrebno, pokazati zašto je najveći. Može s pjesama oguliti slojeve gudača i puhača, ogoljeti ih do kosti, a zatim svoju najveću manu pretvoriti u glavno oružje: svojim slomljenim glasom otpjevati te slavne pjesme tako da nikada nisu zvučale iskrenije i bolnije.
Već na prvoj pjesmi, “I’m a Fool to Want You”, postaje sve jasno. Bubnja praktički nema, kontrabas se svira gudalom, pedal steel plače, a Dylan u svom ranjenom glasu nosi životno iskustvo čovječanstva, a u izvedbu stihova unosi sve svoje glumačko umijeće. Ništa ovdje ne zvuči kao parodija. “Stay With Me” zvuči uzvišeno i iskreno kao vrhunci Dylanova duhovnog stvaralaštva osamdesetih, poput “Every Grain of Sand” koju pjeva starac na samrti, i sasvim sigurno je najemotivnija pjesma na albumu. I od najstandardnijih jazz standarda, poput “Autumn Leaves”, Dylan može napraviti nešto novo i drugačije uz pomoć minimalističnog aranžmana i čiste snage svoje karizme. Čak i cijeli album završava falš notom. No, Dylanovo zavijanje tog pogrešnog tona na “That Lucky Old Sun” zvuči kao urlik umirućeg šakala, posljednji čin otpora tradicionalnom pristupu na svakom koraku.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=tt1BBubMHzM[/youtube]
Otpora tradicionalnom pristupu, kažeš? Pa što je tradicionalnije od snimanja pjesama iz “Velike američke pjesmarice” u životnoj dobi u kojoj normalan svijet ide u penziju? Kad se razmišlja o Dylanu, uvijek treba tražiti proturječje. Je li to pretvaranje općih mjesta u oružje kojim se protiv njih bori, kao što se protestnom pjesmom borio protiv statusa pjevača protestnih pjesama? Je li to neprekidno zbunjivanje, produbljivanje misterija svoje persone pjevajem obrada pjesama za koje bi svatko rekao da ih se više ne treba obrađivati? Slušajući “Shadows in the Night”, nema nikakve usporedbe sa Sinatrom. Sinatra niti ne pada na pamet, jer Dylan je sve sinatrijansko odbacio kako bi dao pogled iz suprotnog kuta na isti materijal. Dylan je Antisinatra. I u tom grmu leži proturječje.
“Shadows in the Night” nećemo pamtiti kao usputnu postaju, kompilaciju obrada klasika ili poluozbiljan proizvod jer ravnopravno stoji uz bok djelima Dylanova recentnog opusa, a i teško je zamisliti da ćete uskoro čuti iskreniji ili tužniji album od ovoga.
Ocjena: 9/10
(Columbia / Menart, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
