Osjeća se danas u glazbi, možda kao nikad do sada glad za novim. Recikliralo se posebno u posljednjoj dekadi skoro sve što je u jednom trenutku povijesti XX stoljeća bilo trend, internet je dostupnost informacija digao na x-tu potenciju. Traže se novi stilovi, novi proroci, nove poruke od stari (preostalih) proroka… Sve ono što postane cool, sutra je out.
Dylan je bio i ostao majstor portretiranja sudbina i situacija koje plastično opisuju nečije osobine i osobnosti, i ostao je takav i u osmoj deceniji života kao poetsko-glazbena kategorija sama za sebe. A takav je jer se uistinu drži jednostavnih glazbenih načela, valjda mu i jesmo zahvalni zbog toga što nikad nije zaboravio biti glazbenik. Primjerice klasični twelve bar blues „Early Roman Kings“ bi možda u prijašnje dvije decenije bilo zastarjela kupovina minutaže, a danas… Ne sjećam se kad sam zadnji put čuo neki album na kojem je to netko zasvirao, čak i blues izvođači pomalo zaziru od te ‘prostodušne dvanaestice’ koju i najveći laici nakon prvog takta prepoznaju kao blues. I tako ispadne da je potrebno da nas sam Dylan podsjeti na to, pogotovo one starije koji su u vrijeme svoje mladosti tijekom sedamdesetih i osamdesetih slušali albume na kojima su se bendovi redovno bar u jednoj pjesmi hvatali klasične blues sheme. I naravno treba na umu imati da je to Dylan, i da su njegovi motivi uvijek nejasni. Je li ozbiljan ili te vuče za nos, nikad ne znaš, jer za cinizam je obično uvijek spreman.
S pjesmom „Narrow Way“ podsjetio je na „Highway 61 Revisited“, period svoje „elektrifikacije“ kad je na užas tadašnjih fanova akustični folk postao rock country strut. A možda mu je „Desolation Row“ upravo s tog albuma bio na pameti kad je donio odluku da će naslovna „Tempest“ biti trinaestominutna odiseja – valcer bez prestanka u kojem kao da je cijeli bend ‘zaglavljen’ u loopu dok je Dylanov glas jedina ‘mijena’ jer nema ponavljanja teksta. A opet inteligentno je odlučio ne zatvoriti njome album, iako sve upućuje na to da joj je to glavna namjena, već je to značajno posljednje mjesto namijenio Lennonu.
Tekstovi su pak druga strana medalje, to je poezija koja zove na dešifriranje. Dvije pjesme su tu posebno zakučaste.
Već od prvog stiha „Listen to that Duquesne whistle blowing“, tj. značenja riječi „Duquesne“. Za Francuze „Duquesne“ je prezime, za Amerikance mali gradić u Pennsylvaniji, isti naziv nosi i privatno katoličko sveučilište u Pittsburghu, kao i elitistički Duquesne Club osnovan 1873. u istom gradu koji je okupljao američke biznismene, uglednike, bankare i doktore. Pa sad koji „Duquesne zvižduk zviždi tako da će se raspuknuti nebo“, teško je reći. A opet također postoji i određena korelacija s neobično zagasitim coverom albuma na kojem kao da je grčka božica pravde Atena prikazana u sumrak.
Pjesma ili možda bolje poema „Tempest“ oslikava tragediju Titanika koja iz Dylanovih usta u našim ušima danas bez problema može zvučati kao tmurno proročanstvo namijenjeno ovom našem današnjem globalnom Titaniku.
Starom ciniku se fućka, on uvijek može reći da mnogi imaju bujnu maštu, a on da je samo stari pjesnik romantično zaljubljen u neka prošla vremena kad ljudi nisu bili bog zna što pametniji, ali bar nisu bili toliko moćni da svojom ludošću mogu uništiti svijet. Možda je u pravu, razmišljam dok mi valcer njegove „Oluje“ ziba čula. Šteta što nemam stolac za ljuljanje i kamin…
Ocjena: 9/10
(Sony/Menart, 2012.)