Bob Dylan ‘Tempest’ – kraj modernih vremena?

Osjeća se danas u glazbi, možda kao nikad do sada glad za novim. Recikliralo se posebno u posljednjoj dekadi skoro sve što je u jednom trenutku povijesti XX stoljeća bilo trend, internet je dostupnost informacija digao na x-tu potenciju. Traže se novi stilovi, novi proroci, nove poruke od stari (preostalih) proroka… Sve ono što postane cool, sutra je out.

  • 1
    Share
Bob Dylan 'Tempest'

Nije ni čudno što se u takvom histeričnom ritmu slušatelji lako izgube. Kao da je istovremeno na snazi protokol super luksuznog hotela i koncentrcijskog logora. Servirane su mnogobrojne delicije na kilometarski švedski stol, ali imate pet minuta za obrok, pa guštajte! U takvom metežu, uvijek je bolja opcija potražiti neko opskurno mjesto bez gužve, gdje se na stol iznese što je kuhano, ali bar ga u miru pojedete.

Glazba i poezija Boba Dylana nudi slično utočište za mozak i uši. Nikada taj nije trčao za nikim i ničim, a kad god se dogodila situacija da su ga ili obožavatelji ili kritika počeli doživljavati za više neg’ što jest, ‘okretao je ploču’, ili možda bolje, okretao im je leđa i ostavljao ih u muci fanatičnog dešifriranja novih poruka. Nebrojeni broj puta je kazao kako je on samo pjesnik i glazbenik. Druga je stvar što je u tome vraški dobar, a ljudi, k’o ljudi, nije im dosta što netko u par stihova ustanovi dijagnozu, već bi odmah od istog i lijek. Samo što glazba ne funkcionira po sistemu zdravstvene prakse.

Nekako je i sada pred izlazak njegovog posljednjeg studijskog albuma „Tempest“ opet zavladao suludi hype oko toga što je stari lisac ovog puta poručio. Već je i sam naziv „Oluja“ u ovoj strepnjom ispunjenoj posljednjoj godini majanskog kalendara, godini globalne turbulencije, rasplamsao maštu i po objavljivanju se krenulo u manično dešifriranje svake njegove riječi, misli, značenja covera, je li više po utjecajem E.A.Poea ili Shakespearea

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=mns9VeRguys[/youtube]

Stari Dylan, nije odstupio, niti napravio otklon od onoga što je do sada učinio po pitanju glazbe počevši od svoje posljednje faze započete s album „Love And Theft“, pa preko „Modern Times“ i „Together Through Life“. „Tempest“ je vožnja koz tradicionalni zvuk američke glazbe, one koja se mogla čuti na radio postajama iz vremena Dylanove mladosti, vjerojatno i starije. U sadašnjem trenutku sveopćeg crossovera stilova na sceni, „Tempest“ zvuči djevičanski čisto.

Nostalgija je najjače oružje te zagasite zvučne slike u kojoj su isprepleteni country, folk i blues čiju čistoću samo remeti opori glas legende. A tako zvuče i „Modern Times“ i „Together Through Life“. „Tempest“ je samo novi nastavak te cjelokupne slike, isječak iz vremena, kao što bi bio bilo koji nasumično odabrani isječak s nekog koncerta njegove ‘beskrajne turneje’ iz koje je odavno izbacio bilo kakve albumske prefikse.

Uvodna „Duquesne Whistle“ kao da se ušulja kroz zvučnike i kroz repetitivni nenametljivi rif ispuni sobu ugođajem, bez imalo agresivnog persuazivnog starta na pažnju slušatelja, od koje pati dobar dio današnje glazbe. Čak i u sredini pjesme kad Dylan i bend izvedu znakoviti prijelaz koji bi lako mogao biti i kraj pjesme, ‘kotrljanje’ iste se nastavlja da bi je kasnije još neprimjetnije zamijenilo ‘blue moon’ ozračje balade „Soon After Midnight“. Kao majstor sjetnog raspoloženja koji je direktno uštekan na nevidljivu utičnicu američke duše Dylan pored „Soon After Midnight“ s lakoćom izvodi o ostale balade „Long And Wasted Years“ i „Roll On John“. Potonja je oda njegovog druženja s Johnom Lennonom, sjećanje koje je pretočio u stihove i oblikovao na način kao da je u pitanju dijalog sa starim prijateljem. Glas prijatelja se ne čuje, ali kao da se osjeti njegovo prisustvo. Kao da je riječ o nekoj davnoj epizodi pušenja jointa na zadnjem sjedalu auta. Dalje>>

  • 1
    Share

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X