Možda nismo najbolji bend na svijetu, ali smo svakako najbrži – riječi su koje je Lemmy Kilmister često znao uzvikivati na koncertima svog Motörheada. Zamijenite li ovo najbrži s najsporiji dobit ćete prilično jasan uvid u ono što radi njemačka jazz noir (može i doom jazz, kako vam drago) trojka Bohren & Der Club of Gore koja je u utorak poslije devet godina ponovno nastupila u Zagrebu.
Za razliku od rasprodanog koncerta u Jedinstvu, njihov povratak u hrvatsku prijestolnicu nije izazvao ni približno toliki interes pa su, zbog slabije prodaje karata, umjesto u prvotno zakazanom Kinu SC svirali u Vintage Industrial Baru. Ni kapacitetom manji klub u Savskoj nije bio pun, no krivicu za to nikako ne trebamo pripisati njemačkim mračnjacima koji su u međuvremenu objavili i vrlo dobar album „Patchouli Blue“ koji je bio u fokusu sinoćnjeg nastupa.
S njega su odsvirali sve kompozicije, ako se ne varam i istim redoslijedom, počevši s „Total Falsch“ i okončavši regularni dio koncerta s „Meine Welt Ist Schön“. Obje navedene skladbe mogu poslužiti kao ogledni primjeri zvučne slike Bohrena, slike čije su boje izrazito tamne i zagasite. Gotovo svaka izvedena stvar kretala je s dva-tri tona na gitari, klavijaturama, vibrafonu ili akustičnom basu uz tihu i nenametljivu elektroniku te kulminirala lijepim i relativno ortodoksnim solo dionicama tenor saksofona Christopha Clösera, svojevrsnog frontmena grupe čija su obraćanja publici na trenutke bila stvarno zabavna (‘što god da ste očekivali, razočarat ćete se’). Donekle s iznimkom saksofona, srodnike njihove glazbe ne treba tražiti u jazzu, već u opusima jednog Angela Badalamentija, čestog Hitchcockovog skladatelja Bernarda Hermanna pa čak i Johna Carpentera u tripoidnijim trenucima.
Slušajući „Verwirrung am Strand“ ili „Patchouli Blue“ imat ćete dojam da je pred vama soundtrack nekog tjeskobnog film noira ili kakvog distopijskog SF-a poput „THX 1138“ ili „Blade Runner“, zbog čega je šteta što čitava priča nema i vizualnu komponentu u obliku prizora koji bi se vrtjeli na videozidu. Dapače, Bohreni sviraju u skoro potpunom mraku, zbog čega dobivate dodatni poriv da zatvorite oči i u glavi počnete slagati neke vlastite filmove ili, kako bi rekao Gibonni, krenete budni sanjati, pri čemu se taj san vrlo lako može pretvoriti u nešto nalik košmaru. Zbog svega navedenog, onima nesklonima Clöseru i ekipi moglo bi se učiniti da cijelo vrijeme slušaju jednu te istu skladbu, što i nije toliko daleko od istine mada je potpisnik ovog reporta u toj skladbi sinoć itekako uživao. Bis, koji to u punom smislu te riječi nije ni bio pošto su odustali od uobičajenog silaska s pozornice i vraćanja na nju, sastojao se od tri starije kompozicije (uključujući i osobno mi najdojmljiviju „Im Rauch“), kako su činili i na ostalim koncertima aktualne turneje.
Umjesto zaključka, završne retke posvetit ću okupljenima među kojima se našao i nemali broj metalaca, sklonih Bohrenima ponajviše zahvaljujući ranim danima kada su, posebno na prvijencu „Gore Motel“, prvenstveno bili gitaristički sastav i kada su doom elementi u njihovoj glazbi imali puno važniju ulogu. To ih je istovremeno učinilo i prilično stranima uobičajenoj jazz publici, dodatno potvrdivši Bohren & Der Club of Gore kao osebujan, skoro pa unikatan bend.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
